Iako čine samo 20% ukupnog broja pacijenata, na kompleksne pacijente troši se više od 80% vremena i energije, i to zato što trebaju kompleksnu skrb, to jest „trebaju pomoć da bi primili pomoć“. Jednostavno rečeno, kompleksni su oni pacijenti na koje liječnici misle i nakon posla.

Kompleksna skrb objašnjava se na primjeru planiranog otpusta. Tri su kategorije planiranih otpusta. Najjednostavniji je generički; tu nema nikakvih posebnosti, radi se o osnovi koja se mora pružiti svim pacijentima – liječničko i sestrinsko otpusno pismo, kratke upute – i ta osnova je dovoljna za veliku većinu njih.

Nešto složeniji je tzv. otpust specifičan za bolest ili stanje. Primjer za to je otpust nakon ugradnje umjetnog kuka: osim otpusnih pisama, pacijentu treba dati i mnogo detaljnih uputa, opskrbiti ga štakama, dogovoriti posthospitalnu rehabilitaciju itd.

Kompleksan otpust: individualizira se prema pacijentu jer pacijent i njegova obitelj (ako je uopće ima) ne mogu sami osigurati potrebnu posthospitalnu skrb. Razlozi zašto pacijent ne može sam osigurati taj minimum mogu se svrstati u četiri kategorije čimbenika: medicinski (npr. pacijent je alergičan na prijeko potreban lijek, trpi od stanja koja se uzajamno pogoršavaju, ima neobjašnjene simptome itd.), ponašajni (pacijent sklon tužbama, svadljiv), činioci duševne bolesti (depresija koja ometa pridržavanje terapijskih preporuka, ovisništvo...) te socioekonomski (beskućništvo, siromaštvo, prometna izoliranost...).

Zdravstvo se još nekako i snalazi s prve tri kategorije, rješenja pronalazi unutar vlastitog sustava: za medicinski kompleksnog pacijenta sastavljaju se timovi i konziliji, s pacijentom teškog ponašanja ophodi se krajnje obazrivo, a za one s duševnim bolestima konzultiraju se psiholog i psihijatar. S kategorijom socioekonomske kompleksnosti liječnici se teško snalaze jer se rješenja nalaze u drugom sustavu, onom socijalne skrbi, s kojim se zdravstvo odavno – iako prijateljski – rastalo.

Razloge za razlaz valja potražiti u divergentnim pravcima razvoja medicine s jedne te zdravstvene njege i socijalne skrbi s druge strane. Tehnološki zamah medicine u posljednjih stotinjak godina toliko je ubrzan da ga zdravstvo organizacijski nije uspjelo popratiti, već se medicina rasula na mnoštvo subspecijalizacija. K tome, tehnologija sve uspješnije zamjenjuje liječnike u tehničkom dijelu posla, primjerice, očitava slikovne nalaze mnogo brže i za nekoliko postotaka točnije od najiskusnijih liječnika.

Nasuprot tome, zdravstvena njega u svojoj suštini nikad se neće tako ubrzati jer trajanje postupaka ne diktira tehnologija, već potreba konkretnog pacijenta. Primjerice, hranjenje nemoćnog pacijenta ovisi o tome kako brzo žvače i guta, a ne o tome koliko je medicinska sestra brza ili spretna. Usprkos tehnologiji, hranjenje nemoćnog pacijenta traje jednako danas kao i u pećinsko doba.

Nekako je slično i sa socijalnom skrbi: potrebe za hranom, odjećom, stanom, prihodom i društvenim kontaktom tehnološki su krajnje jednostavni, ali i nezamjenjivi ičim drugim. Za hranu je dovoljno da je krepka, za odjeću da ne odskače od odjeće ostalih, stan da je topao i suh, a društveni kontakt da je s ljubaznim osobama.

Međutim, važeći model zdravlja u Hrvatskoj je onaj Svjetske zdravstvene organizacije, a to je bio-psiho-socijalni model, a ne biomedicinski (koji sve vezano za bolest pripisuje biologiji, a sve rješava medicinskom terapijom) ili ekonomski (zdravlje kao roba na tržištu).

Potrebu ponovnog povezivanja zdravstvene i socijalne skrbi prepoznala je Europska unija te je u rujnu 2022. Europska komisija donijela Europsku strategiju o skrbi, ključan dokument koji suštinu svog programa izriče u početnim rečenicama: „Skrb se tiče svih nas. Skrb stvara tkanje koje naša društva drži na okupu i spaja naše generacije. Tijekom našeg života, svi mi i nama bliski trebat ćemo ili ćemo pružati skrb.“