Prve kocke za igru pronađene u Mezapotamiji datiraju 3000 godina prije Krista. Jedan od najpoznatijih pisanih tragova o kockanju je onaj u Bibliji, gdje se navodi kako se rimski vojnici kockaju za Isusove halje.

Od tada do danas su se razvijali različiti oblici hazarderskih igara. Danas cvate online klađenje, na što nam ukazuje podatak da je 1996. godine bilo 15 internetskih stranica za klađenje, a godinu dana kasnije bilo ih je 200.

Možemo vidjeti da se taj vid zabave kroz ljudsku povijest nije izgubio, niti smanjio, već upravo suprotno: raširio se u različitim oblicima.

Tu zabavu su, naravno, pratili i problemi koji nastaju kada se izgubi kontrola. Često ljudi ne razumiju zašto je nekom teško prestati kockati kada su problemi očiti, osobito kad se pojave financijski dugovi. Nerazumijevanje može biti posljedica toga što se sklonost hazarderskim igrama tumači kao racionalno ponašanje. To naravno nije u potpunosti točno jer se kod kockanja i klađenja radi o emocijama i zadovoljavanju emocionalnih potreba. Znamo da nad emocijama nemamo kontrolu.

Bolje ćemo razumjeti ljude koji imaju problem s kockanjem ukoliko razumijemo i zašto im je kockanje toliko zabavno. Valja naglasiti da postoje ljudi koji nemaju problem s kockanjem,  iako redovito prakticiraju igre na sreću. Radi se o tzv. socijalno prihvatljivom kockanju, koje ne donosi psihičke ili društvene probleme. S druge strane, postoje oni kojima je to ozbiljan problem i koji razvijaju psihički poremećaj poznat kao patološko kockanje.

I jedni i drugi počinju s kockanjem i klađenjem kao povremenom aktivnošću. I kod jednih i kod drugih u početku se zaista radi o zabavi. Ovdje nećemo ulaziti u analizu poremećaja, već ćemo ukazati na osjećaje i način razmišljanja koji se pojavljuje kod igrača. U početku su to poželjni, pozitivni osjećaji:

• Uzbuđenje
• Iščekivanje
• Sreća (ukoliko se radi o dobitku)
• Osjećaj kompetencije koji se veže uz sposobnost kombiniranja
• Osjećaj da se stječu nova znanja, da ulažemo u sebe (prikupljaju se informacije o npr. sportskim klubovima)

Vidimo da su ti osjećaji pozitivni i njih većina ljudi želi razviti, a roditelji poticati kod svoje djece. Ti osjećaji zaista postoje kada se djeca bave nekom zanimljivom aktivnošću koja potiče zdrave obrasce ponašanja. Mogu se, međutim, pojaviti i kod nekih loših obrazaca ponašanja, loših navika. Tada možemo govoriti o problematičnom ili patološkom kockanju.

Način razmišljanja koji može dovesti do patološkog kockanja, a onda i do negativnih emocija je:

• Selektivno pamćenje, ne pamte se gubici, samo dobici
• Uvjerenje da su uspješni i pametniji, nego drugi kockari
• Ne mogu postati ovisni, to će se dogoditi drugim ljudima
• Dobitak se pripisuje vlastitim sposobnostima, a gubitak lošoj sreći
• Iluzija da se može kontrolirati (puhanje u kocku, igranje uvijek istih brojeva i sl.)

Kod djece i adolescenata potreba za zabavom izraženija je, nego kod odraslih osoba. Istovremeno je samokontrola niža, kao i razina kritičnosti prema ovisničkom ponašanju. Roditelji bi trebali već u djetinjstvu ukazivati da postoje različiti oblici zabave kroz zdrave obrasce ponašanja, a koji mogu izazvati navedene pozitivne/poželjne emocije (umjetnost ili sport). U razgovorima s djecom moguće je izbjeći različite zablude o kockanju i klađenju, koje mogu dovesti do pogrešnog načina razmišljanja.