Bioraspoloživost lijeka primijenjenog parenteralno je 100%, no manja je kod oralne primjene u ovisnosti o mnogim čimbenicima koji utječu na njegovu biorasploživost: kiselost želučanog soka, intestinalna apsorpcija, učinak hrane, učinak prvog prolaza lijeka kroz jetru i drugi. Općenito lijekovi imaju značajno manju bioraspoloživost primijenjeni oralno u odnosu na svoju parenteralnu formulaciju. Tako se npr. inzulin i drugi peptidni lijekovi ne mogu primijeniti oralno zbog degradacije u probavnom traktu, neki parenteralni lijekovi primijenjeni oralno mogu oštetiti želučanu sluznicu (npr. kloramfenikol), neki lijekovi ne mogu se apsorbirati (npr. neomicin), ili imaju značajan metabolizam prvog prolaza kroz jetru (npr. lidokain).

Neke se parenteralne formulacije lijekova mogu primijeniti parenteralno što je prihvaćeno u kliničkoj praksi, npr. vankomicin primijenjen oralno u kolitisu uzrokovanom Clostridium difficile.

Prije odluke o primjeni parenteralnog lijeka oralno, kliničari bi si trebali postaviti sljedeća pitanja:

- Koji je omjer rizika i koristi primjene lijeka?

- Je li lijek najbolji izbor za bolesnika i postoji li alternativa?

- Postoji li mogućnost drugačijeg puta primjene?

- Koji je rizik predoziranja i/ili hipodoziranja lijeka?

- Koji je rizik nuspojava od strane gastroinetstinalnog trakta?

Što to znači za kliničku praksu?

Kod odluke da je primjena parenteralne formulacije lijeka oralno prihvatljiva opcija, treba dokumentirati razloge za takvu primjenu u medicinskoj dokumentaciji. Posebno je važno prijaviti potencijalne nuspojave ili interakcije kako bi o omjeru rizika i koristi bili informirani i drugi zdravstveni djelatnici.