Unatoč dostupnosti brojnih kliničkih i laboratorijskih biljega vrućica u djece mlađe od 36 mjeseci u nekim je situacijama dijagnostički izazov. Stoga su liječnici iz KBC-a Sestre milosrdnice i Klinike za dječje bolesti u Zagrebu istraživali može li u razlikovanju bakterijske od virusne etiologije vrućice u toj najugroženijoj dobnoj skupini pomoći serumski kalprotektin. Zbog njegove važne uloge u upalnom procesu, stabilnosti na sobnoj temperaturi i mogućnosti izolacije iz različitih tjelesnih tekućina, kalprotektin se već dugo rabi za dijagnozu i praćenje imunosno posredovanih bolesti poput upalne crijevne bolesti i reumatoidnog artritisa, a prikazano istraživanje prvo je u kojem se rabi za razlikovanje infektivnog uzroka vrućice u prve tri godine života.

S obzirom na učestalost i jasno određene dijagnostičke standarde, u istraživanju je kao model bakterijske infekcije poslužila urinokulturom dokazana infekcija mokraćnog sustava, a kao model virusne infekcije brzim je testom dokazana influenca ili RSV infekcija, u skladu s protokolima koji služe u svakodnevnom radu hitne pedijatrijske ambulante.

Od ukupno 138 bolesnika sa suspektnom infekcijom mokraćnog i/ili dišnog sustava, odabrano je nakon isključenja bolesnika s drugim sijelima infekcije u 58 bolesnika s dokazanom bakterijskom infekcijom mokraćnog te 58 kontrola s virusnom infekcijom dišnog sustava.

Statistička analiza je pokazala da su bolesnici s bakterijskom infekcijom imali značajno veće koncentracije serumskog kalprotektina (medijan 4,97 ug/ml uz IQR 3,43 – 6,42) nego bolesnici s virusnom infekcijom (medijan 2,45 ug/mL uz IQR 1,63 – 3,85) (P < 0,001). K tome se pokazalo da koncentracije serumskog kalprotektina > 3,24 μg/ml imaju 77,6 %-tnu osjetljivost i 69 %-tnu specifičnost, uz omjer izgleda za bakterijsku infekciju od 7,69 (95 % CI 3,35 – 17,65; P < 0,001). Usporedba s drugim biljezima bakterijske upale koji se rutinski primjenjuju pokazala je pak umjerenu korelaciju serumskog kalprotektina s CRP-om te izostanak korelacije s PCT-om, što može upućivati na razlike u sastavnicama upalnog odgovora koje se mjere ovim biljezima.

Među ograničenjima istraživanja istaknut je mali broj sudionika regrutiranih iz samo jednog središta, te postupak skupljanja uzorka mokraće putem vrećice, što nije u skladu s preporukama mnogih stručnih društava, ali je uobičajeno u svakodnevnoj kliničkoj praksi. S druge pak strane, posljednje se može smatrati i prednošću istraživanja, budući da ocrtava podatke prikupljene u „stvarnom svijetu“.

Autori su naposljetku napomenuli kako za postavljanje dijagnoze bakterijske infekcije nije dovoljno odrediti upalne biljege. Ipak, istaknuli su kako njihovi rezultati pokazuju da pored uobičajenih biljega, određivanje serumskog kalprotektina može imati značajnu dodatnu vrijednost prilikom donošenja odluke o zbrinjavanju febrilne djece u ranoj fazi bolesti te kako je za potvrdu toga potrebno nastaviti s daljnjim istraživanjima.

Lovro Lamot