Tematika jezika oblikovana je od samih početaka objavljivanja Liječničkog vjesnika u interaktivno područje rasprava o terminološkim dvojbama s kojima se liječnici susreću u svojoj svakodnevnoj praksi sve do danas. Na temelju 129 obrađenih članaka objavljenih u različito naslovljenim rubrikama Liječničkoga vjesnika u radu su razmatrani uloga i utjecaj ovog časopisa u podizanju svijesti o strukovnom jeziku/nazivlju.

Izašlo je na vidjelo da su nastojanja vezana uz pravilnost pisanja medicinskih članaka i uporaba hrvatske medicinske terminologije kontinuirana briga kako Hrvatskoga liječničkog zbora, tako i njegovog časopisa Liječničkog vjesnika, koja se očitovala kroz nekoliko značajnijih inicijativa.

U ranijim razdobljima ističu se inicijative za prikupljanje građe za hrvatsko medicinsko nazivlje, dok su u novijim razdobljima aktualnije rasprave vezane uz pravilno pisanje dijagnoza, uporabu latinizama, korektno korištenje dvojbenih naziva, izbjegavanje tuđica i slično.

Formalni lektorski zahvati prvi put su iskazani u impresumu Liječničkog vjesnika 1975. godine, a potpisan je Branko Erdeljac, liječnik i profesor hrvatskog jezika. Autorice naglašavaju potrebu daljnjeg rada na njegovanju i unaprjeđivanju medicinskog jezika i nazivlja na stranicama Liječničkog vjesnika te nastavka zalaganja za pravilno pisanje i redovito objavljivanje medicinskih tekstova na hrvatskom jeziku.

Prvi lektor Liječničkog vjesnika koji je naveden u impresumu časopisa, Branko Erdeljac (od 1975.), jedan je od rijetkih hrvatskih liječnika koji su se profesionalno posvetili hrvatskome medicinskom nazivlju, poput Vladimira Loknara, uz napomenu da je Erdeljac osim medicine diplomirao i kroatistiku, čime je stekao kompetenciju za lekturu medicinskih publikacija i unaprjeđivanje hrvatskoga medicinskog jezika. Na stranicama Liječničkog vjesnika objavio je nekoliko članaka u kojima opisuje nove zabrinjavajuće pojave u hrvatskim medicinskim tekstovima koje je dobio na lekturu.

Tako u pismu urednici koje je objavljeno u Liječničkom vjesniku br. 5–6, 1996. iznosi dvojbe koje se često javljaju (još i danas su aktualne!): koriste se oblici pridjeva izvedeni prema latinskoj imenici umjesto onih izvedenih prema latinskom pridjevu (npr. septumski umjesto septalni, molekulski umjesto molekularni; navodi da se pridjevi izvedeni iz latinskih imenica ne mogu naći u hrvatskoj literaturi, ali se nalaze u srpskom Medicinskom rečniku Aleksandra Kostića); neki autori koriste izraz štitasta žlijezda umjesto štitna žlijezda ili štitnjača (također se nalazi samo u srpskim priručnicima); opaža da je medicina kao rijetko koje područje izvrgnuta snažnom utjecaju engleskog jezika, što se očituje u pogrešnom pisanju velikog i malog slova, decimalnih brojeva, višeznamenkastih brojki, kao i u ropskim doslovnim prijevodima, npr. "trudnoća dokazujući test". Naposljetku, iznosi nekoliko primjera kada su autori prilikom pregleda korekturnog otiska inzistirali na vraćanju nepravilnih oblika riječi kakvi se ne mogu naći ni u jednoj gramatici ili pravopisu.

Na kraju, Erdeljac napominje da Lekskikografski zavod „Miroslav Krleža” izrađuje medicinski rječnik te smatra da bi se na vrijeme trebalo utvrditi po kojem će se načelu tvoriti hrvatski medicinski nazivi i stoga predlaže da Sekcija za medicinsko nazivlje Hrvatskoga liječničkog zbora sazove skup na kojem bi sudjelovali liječnici, veterinari, farmakolozi i druge srodne struke zajedno s nekoliko naših vrhunskih lingvista kako bi se pronašla prikladna rješenja. Međutim, ni ova inicijativa koja je prema Erdeljcu trebala krenuti iz Hrvatskoga liječničkog zbora, tj. njegove Sekcije za hrvatski medicinski jezik, nažalost nije ostvarena. 

Stella Fatović-Ferenčić, Silvija Brkić Midžić