Ponovno proživljavanje događaja i govorenje o njima na javnoj razini samo je jedan dio retraumatizirajućeg procesa. Ponovno proživljavanje traume može u osobama iznova potaknuti žaljenje za onim što im je trauma oduzela. Preživjeli ponovno počinju žalovati zbog gubitka vremena i mnogih godina, načina života, životnih prilika, osoba iz toga života, odnosa koje su izgubili.

Retraumatizacija se može odvijati na nekoliko načina. Osobe koje su obavile "posao" rješavanja i integracije svoje traume mogu doživjeti emocionalnu nelagodu, biti potaknute ili čak ponovno osjetiti stare simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Traumatsko iskustvo je „uspavana zvijer“ koja se može razbuditi i pokrenuti ponovni proces suočavanja sa traumatskim iskustvom koje je preplavljujuće. Doslovno, utjecaj traume je prevelik, čak i za simpatički živčani sustav. Simptomi traume i/ili PTSP-a žive u mozgu i u tijelu koji pate. Kao mehanizam zaštite i preživljavanja, i mozak i tijelo mogu isključiti traumu te su tada sjećanja nedostupna.

Traumatizirana osoba ne može pristupiti sjećanjima, kako bi se izliječila. Gledanje sličnih detalja osobnog zlostavljanja u medijima može izazvati "poplavu" sjećanja, otvarajući vrata bolnim potisnutim osjećajima. Budući da sjećanja mogu biti dugo potisnuta ili osoba nikada nije dobila psihološku potporu za rješavanje i proradu traumatskog iskustva, tijelo i mozak su loše pripremljeni za ponovno izlaganje traumatskim sadržajima. Može se, stoga, učiniti kako PTSP ima iznenadni početak jer potencijalno mogu proći desetljeća između izvorne traume i retraumatizacije, a simptomi koji su postojali mogu se pogoršati. Isto tako, simptomi koji se nikada nisu pojavili odjednom se mogu pojaviti i postati „živi“.

U posljednjih mjesec dana s buđenjem ratnih trauma i donošenjem potisnutih događaja i preplavljujućih osjećaja u mladih žena koje su za vrijeme Domovinskog rata bile djevojčice, a u tretmanu su zbog paničnih napadaja, obiteljske i laborarne problematike, anksioznosti i psihosomatskih tegoba. Koliko su djeca i mladi, koji su bili ili aktualno jesu pogođeni ratnim zbivanjima, izbjeglištvom, obiteljskim gubitcima, traumatizirani?

Koliko li samo među nama ima osoba u dobi od 30 do 45 godina koje nose u sebi neispričane priče, potisnuta traumatska iskustva, strahove iz rata? Iako sadašnja izlaganja vijestima o ratu u Ukrajini možda nisu inherentno traumatična, već samo podsjećaju na izvorne traumatske događaje ili odnose, prisutan je velik rizik od retraumatizacije.

Kod retraumatizacije ratna zbivanja i slike u medijima otvaraju „prozor“ kroz koji mogu izaći do sada neispripovijedane i neoplakane traume i gubitci.

Koliko god su vremena u kojima živimo i radimo stresna, prilika je to za stručnjake s područja mentalnog zdravlja da pruže podršku i pomoć u obradi traumatskih iskustava. Prilika je to za integraciju traumatskih iskustava, konceptualizaciju traume (pa čak na široj društvenoj razini) i oporavak.