Do nedavno sakrosanktna paradigma isključivo okluzivne geneze moždanih infarkta je posljednjih godina značajno poljuljana novim spoznajama o prirodi neuroanatomije i neurofiziologije cerebralne mikrocirkulacije. To se u prvom redu odnosi na suvremene koncepte tzv. leptomeningealnih anastomoza i neurovaskularnih jedinica.

Općenito se prihvaća da je specifičnost kapilarne mreže mozga s elementima krvno moždane brane (BBB), sincicijskom organizacijom endotelnih stanica, njihovih čvrstih sveza, pericita i ogromnim brojem također sincicijski organiziranih protoplazmatskih astrocita, u svakom pogledu izniman slučaj u usporedbi s jednostavnim sustavima somatske kapilarne mreže ostalih organa. Utoliko začuđuje činjenica kliničke prakse da je mozak koji je u pogledu mikrocirkulacije najzaštićeniji organ ljudskog organizma, uz srce najpogođeniji organ infarktnom patologijom. Naime, okluzivna patologija makro i mikrovaskulature svih organa je jednako opterećena uzrocima okluzijskog procesa.

Otkriće da protoplazmatski astrociti kao dio sustava cerebralne mikrocirkulacije stvaraju glikogen te sustavom zaštite od ekscitotoksičnog učinka pomoću tzv.'glutamine-glutamate shuttle '–a štite neurone, je od velike važnosti za razumijevanje neurofiziologije i patofiziologije cerebralne mikrocirkulacije.

Tome treba dodati i ulogu astroglije u sinapsogenezi stvaranjem kolesterola i formiranjem tripartitne funkcije sinapsi.

Sofisticiranim metodama in vivo dokazane su neokluzivne mikroinfarktne zone korteksa bez ikakve kliničke patologije, te mikroinfarkcije korteksa u, kako se donedavno mislilo, isključivoj patologiji bijele tvari (centrum semiovale i capsula interna) (primjer CADASIL).

Zaključno se može reći da infarkti sive tvari mozga mogu biti i vrlo često jesu neokluzivne naravi