Autori su otkrili da su karbapenemi, cefalosporini trećeg i četvrte generacije, metronidazol i piperacilin/tazobaktam povećali rizik za CDI. Međutim, rizik je opao s upotrebom klindamicina, makrolida i tetraciklina.

Sveukupno, 4587 (0,37%) bolesnika imalo je bolnički CDI. U prosjeku, bolesnici s CDI-om imali su veći Case Mix Index i više provedenih dana u intenzivnoj njezi, dulje uzimanje antibiotika, dijabetes, Crohnovu bolest ili ulcerozni kolitis. Za svaku dodatnu godinu starosti rizik CDI-a pacijenata povećao se za 0,5%, a žene su imale 1,2 puta veću vjerojatnost zaraze od muškaraca. Pacijenti koji su primali IPP-e (inhibitori protonske pumpe) imali su 44% veći izgledi da razviju bolnički CDI, oni koji su primali H2 antagoniste imali su 13% veći izgled, a oni koji su primali sukralfate imali su 37% veći izgled (P <.001 za svaki).

Antibiotici koji su najviše povezani s povećanim rizikom za CDI uključuju karbapeneme, cefalosporine trećeg i četvrte generacije, metronidazol i piperacilin / tazobaktam, u rasponu od 1,25 do 2,28 puta veće vjerojatnosti (P ​​<.001). Bolesnici koji su primali dva ili više različitih antibiotika imali su 1,65 više izglede infekcije. Međutim, pacijenti su imali manji rizik od infekcije ako su primali tetracikline, makrolide ili klindamicin (omjeri vjerojatnosti, 0.393 - 0.704, P <.005 za svaki). Kombinacija IPP-a s fluorokinolonima, cefalosporinima treće i četvrte generacije, klindamicinom ili karbapenemima nisu značajno izmijenili vjerojatnost razvoja CDI.

Da bi se utvrdili čimbenici rizika, istraživači su analizirali podatke 1.237.537 odraslih pacijenata, (od 18 godina i stariji), koji su od 1. listopada 2015. i 30. rujna 2016. bili otpušteni iz bilo koje od 150 bolnica u američkom zdravstvenom sustavu (Hospital Corporation of America). Istraživači su se usredotočili na infekcije u bolnicama i nisu uključili trudnice, one s nedostajućim podacima ili one s pozitivnim testom C. difficile u stolici tijekom prva tri dana u bolnici. Istraživači su također procijenili demografsku, medicinsku i laboratorijsku analizu pacijenata u svojoj analizi, usredotočivši se na dvije klase lijekova prethodno povezanih s CDI: lijekove koji smanjuju kiselost želučanog sadržaja i protektive želučane sluznice te antibiotike.

Ukratko, ova studija iskoristila je veliku bazu podataka i potvrdila rezultate prethodnih studija pokazujući povećanu vjerojatnost CDI koja je povezana s korištenjem IPP i određenim antibioticima. Iako mehanizam za povećan rizik od infekcije ostaje nejasan, ovi rezultati podupiru potrebu za pažljivijem prepisivanju visokorizičnih antibiotika i lijekova koji mijenjaju regulaciju želučane kiseline.