Poštovane kolegice i kolege!

Iznimno mi je drago predstaviti novi broj časopisa Medicus s glavnom temom „Neurologija danas“. Kao neurologa, nije neobično da me objava neuroloških znanstvenih i stručnih saznanja raduje, no i kao liječnik, medicinar pa čak i samo kao član naše znanstvene zajednice – bez obzira na struku – moram reći da je napredak unutar neurologije koji se nezadrživo provlači kroz kliničku praksu u posljednjih 10 – 15 godina intrigantan. I upravo zbog toga ova je tema zanimljiva za sve čitatelje časopisa, bez obzira na to koje struke ili profesije bili, bez obzira na to jesu li o njoj već negdje nešto čuli ili načuli, bez obzira na to jesu li možda u dijelu ove priče i osobno sudjelovali.

U sastavljanju ovog broja pokušali smo biti aktualni i zanimljivi. Zanimljivi u smislu naglašavanja područja neurologije o kojima ima malo ili manje riječi u nekim drugim medicinskim ili čak i (što je danas prečesto slučaj) senzacionalističkim napisima u nemedicinskim časopisima. Pokušali smo približiti one teme koje su manje zastupljene u bilo kojim vrstama medija, a kod kojih je također došlo do velikih promjena u dijagnostici, liječenju i, posljedično, ishodima bolesti. Pokušali smo govoriti na malo originalniji način o najčešćim bolestima u neurologiji, a da pritom ne zanemarimo najznačajnija klinička ili znanstvena dostignuća.

U ovom je broju zastupljena neurofiziologija kao jedan od elementarnih stupova specifične neurološke dijagnostike. Najčešće primjenjivane dijagnostičke metode danas dolaze uglavnom iz domene radiologije, a u neurologiji je to neuroradiologija. Iako je doprinos tog dijela dijagnostičkog postupka nezamjenjiv i iako osnove neuroradiologije mora znati svaki neurolog, ipak je to domena druge, vrlo specifične struke. Neurofiziološke metode, nasuprot, u korijenu su svake neurološke bolesti, sadrže elemente i anatomije i fiziologije, a danas i sofisticiranih računalnih operacija te počesto dokazuju specifičnost neurološke struke u odnosu na ostale. Upravo je zbog toga u ovom broju naglasak stavljen na neke neurofiziološke metode dijagnostike koje su nezaobilazne u dijagnostici neuroloških bolesti, kao što su elektromioneurografija ili evocirani potencijali. Nismo zaboravili ni široko područje epilepsije pa je u sklopu navedene teme opsežno prikazana i pojašnjena nova klasifikacija epilepsija, što je tema koja je iznimno važna u procesu međusobne komunikacije i razumijevanja, kako epileptologa tako i liječnika obiteljske medicine. U dijelu o neurodegenerativnim bolestima donesene su nove spoznaje iz područja ekstrapiramidnih bolesti i njihova najčešćeg predstavnika, odnosno Parkinsonove bolesti. Govorimo i o pošasti današnjeg društva, odnosno smetnjama kognicije te najtužnijem i zastrašujućem predstavniku ove skupine, Alzheimerovoj demenciji. Unatoč još uvijek prisutnoj beznadnosti u smislu izlječenja, današnja saznanja ipak upućuju na mogućnost usporavanja prirodnoga progresivnog tijeka ove bolesti, pogotovo u slučaju njezina ranog prepoznavanja i dijagnosticiranja, za što danas postoje precizne metode. U velikoj skupini bolnih neuroloških poremećaja, kao što su neuralgije, ali i glavobolje, govorimo o novim mogućnostima dijagnostike, liječenja i prevencije ovih stanja te o jednoj „staroj“, ali još uvijek prisutnoj i možda nedovoljno iskorištenoj komplementarnoj metodi, o kojoj se manje zna pa se time i njezina učinkovitost i znanstvenost nepravedno dovodi u sumnju, a to je akupunktura. Ne smijemo u nastavku zanemariti ni sve češću pojavu polineuropatskih smetnji te utjecaj neuroimunologije na nastanak i razvoj brojnih neuroloških simptoma, sindroma i bolesti. Upravo se u tom području u posljednjih desetak godina dogodilo iznimno mnogo, prvenstveno u smislu dijagnostike i to upravo neurofizioloških metoda dijagnostike. Na kraju, ali ne i manje važno, tu je vječita borba protiv demijelinizacijskih bolesti (isto u biti neuroimunoloških, odnosno autoimunih poremećaja), gdje je poglavito terapija posljednjih godina doživjela izniman procvat, odnosno golem napredak. Današnje liječenje multiple skleroze, kao najvažnijeg predstavnika te skupine bolesti, razlikuje se dramatično od prijašnjih mogućnosti i stavova. Današnja opcija „neuromodulacije“ omogućava dugotrajniju remisiju i blaže recidive ove opake bolesti koja je prvenstveno bolest mlađe i radno sposobne populacije. Unutar navedene populacije, jedne od najvulnerabilnijih su mlade, generativno sposobne žene i trudnice, stoga je poglavlje o multiploj sklerozi posvećeno i njima. O moždanim se udarima govori svakodnevno te je mogućnost uzročnog liječenja moždanog udara nešto o čemu vrlo često raspravljamo i u sklopu znanstvenih radova, znanstvenih skupova, ali i javnozdravstvenih akcija. Međutim, možda nešto manje raspravljamo o mogućnostima zbrinjavanja akutnog moždanog udara izvan velikih centara u kojima je dostupna sva danas raspoloživa terapija moždanog udara. Upravo je zato jedna od tema broja zbrinjavanje moždanog udara prije i izvan jednog od specijaliziranih centara za liječenje te bolesti. I na kraju, tema o kojoj se (nepravedno) vrlo malo govori – a to je neurorehabilitacija. Zanemarena u našoj kliničkoj praksi, zanemarena unutar struktura u zdravstvu, zanemarena ponekad i od samih bolesnika. Nažalost, bez obzira na današnje mogućnosti liječenja, ipak nezaobilazna za veliki postotak neuroloških bolesnika. I zato iznimno važna. I iznimno uspješna – ako se provodi dovoljno dugo i dovoljno stručno. Upravo se zato i njome bavimo u ovom broju.

Nadam se da će vas izbor tema približiti ovoj prekrasnoj grani medicine u kojoj još uvijek ne vidimo granice, kako u dijagnostici bolesti tako – i pogotovo u – njihovu liječenju.

S poštovanjem

prof. dr. sc. Zdravka Poljaković, dr. med.