Rak testisa najčešći je solidni zloćudni tumor kod muškaraca u dobi od 15 do 40 godina u SAD-u, s oko 10 000 novih slučajeva dijagnosticiranih svake godine. Između 90% i 95% karcinoma testisa su tumori zametnih stanica.
Prosječna dob pri postavljanju dijagnoze raka testisa je 33 godine. Tumori zametnih stanica (GCT) su kategorizirani kao seminomi i neseminomatozni GCT (NSGCT) na temelju njihovog embrionalnog porijekla i puta diferencijacije.
Čimbenici rizika uključuju kriptorhizam, obiteljsku povijest raka testisa, disgenezu gonada, neplodnost, korištenje kanabisa i genetska stanja kao što je Klinefelterov sindrom.
Najčešći simptom raka testisa je bezbolna masa testisa. Anamneza, fizikalni pregled, ultrazvuk skrotuma, laboratorijska procjena serumskih tumorskih markera povezanih s GCT-om (α-fetoprotein, β-humani korionski gonadotropin i laktat dehidrogenaza) i hitno upućivanje urologu indicirani su kada se sumnja na rak testisa.
Rana dijagnoza i liječenje, počevši od radikalne ingvinalne orhiektomije, važni su za optimizaciju ishoda. U trenutku postavljanja dijagnoze, GCT je stadij I (lokaliziran na testis) u 70% do 75% bolesnika, stadij II (metastatski samo u retroperitonealne limfne čvorove) u 20%, a stadij III (široko metastatski) u 10%. Liječenje GCT-a je vođeno histologijom, kliničkim stadijem i klasifikacijom rizika, s petogodišnjim stopama preživljenja od 99%, 92%, odnosno 85% za one dijagnosticirane u stadijima I, II i III.
Optimalno liječenje često uključuje multidisciplinarni tim u iskusnim medicinskim centrima s velikim brojem pacijenata i može uključivati nadzor (serumski tumorski markeri [α-fetoprotein, β-humani korionski gonadotropin i laktat dehidrogenaza] i snimanje prsnog koša, abdomena i zdjelice), operaciju (disekcija retroperitonealnih limfnih čvorova), kemoterapiju i/ili zračenje. Odluke o liječenju trebale bi uzeti u obzir dugoročne brige za preživljavanje, uključujući izgled tijela, plodnost, hipogonadizam, mentalno zdravlje, financijske troškove, pridržavanje praćenja i kasne nuspojave terapije kao što su kardiovaskularne bolesti, sekundarne zloćudne bolesti i potencijalne psihosocijalne učinke kao što su anksioznost, depresija i društvena izolacija.
Brza dijagnoza i liječenje važni su za optimizaciju ishoda, a odluke o liječenju trebale bi uravnotežiti onkološku kontrolu s brigom o preživljavanju kako bi se dugoročni štetni učinci liječenja sveli na minimum.
