Kristyn A. Pierce s Medicinskog fakulteta Sveučilišta NYU Grossman u New Yorku i suradnici stvorili su kompozitnu mjeru nesigurnosti stanovanja. Koristili su pet pokazatelja za sudionike u dobi od 1, 3, 5, 9 i 15 godina na temelju podataka iz Studija o budućnosti obitelji i dobrobiti djece. Grupno modeliranje putanje korišteno je za identifickaciju različitih obrazaca nesigurnosti stanovanja, sociodemografskih prediktora tih obrazaca i načina na koji su ti obrasci povezani sa zdravstvenim ishodima među adolescentima.

Istraživači su identificirali tri različite putanje stanovanja od djetinjstva do adolescencije: sigurna, umjereno nesigurna i vrlo nesigurna.

Smanjeni izgledi za izvrsno zdravlje uočeni su za adolescente koji su „iskusili“ umjereno i vrlo nesigurno stanovanje (prilagođeni omjeri izgleda, 0,81 odnosno 0,67); također su prijavili i više simptoma depresije u usporedbi s adolescentima sa sigurnim smještajem (prilagođeni omjer stope incidencije, 1,05). Značajno izraženiju anksioznost prijavili su adolescenti koji su iskusili vrlo nesigurno stanovanje (prilagođeni omjer stope incidencije, 1,06).

Nesigurnost stanovanja može se spriječiti i riješiti odgovarajućom intervencijom i javnozdravstvenim mjerama. 

Potreban je budući rad na validaciji univerzalne mjere kako procijeniti nesigurnost stanovanja, kako provesti pregled i uputiti obitelji s malom djecom na odgovarajuće službe.