Zdravstveni djelatnici teško prihvaćaju ograničenja profesionalne prakse koja su često izvor nezadovoljstva, stresa i sagorijevanja na poslu čija je najočiglednija značajka gubitak zanimanja za bolesnika uz formalno i rutinsko obavljanje zadaća. Praksa i u nas i u svijetu pokazuje kako rizici po zdravlje zaposlenih u zdravstvu još uvijek nisu prepoznati niti se odgovorni prema zaštiti zdravlja zaposlenih u toj djelatnosti odnose na odgovarajući način. Stoga zaposlene u zdravstvu treba podsjećati da oni imaju odgovornost i prema sebi samima i svojim obiteljima te trebaju imati obzira prema vlastitom zdravlju i dobrobiti.
Želi li se otkloniti stalno nastojanje da se u cijelosti zanemari umijeće liječenja (lat. Ars Medicinae) i zamijeni ga se industrijom liječenja, zdravstveni se djelatnici moraju zalagati na svim razinama, od vlastite ustanove do najviših državnih tijela upravljanja u zdravstvu. U suprotnom, postati će u cijelosti jedino opslužitelji skupih medicinskih uređaja.