Za svakog pacijenta potrebno je individualno odrediti cilj depreskripcije. Naprimjer, u osoba s osteoporozom cilj depreskripcije može biti smanjenje rizika od padova. U pacijenata koji imaju lošu adherenciju u uzimanju lijekova cilj može biti smanjenje broja doza i pojednostavljenje režima doziranja. Čest je cilj depreskripcije očuvanje i unaprjeđenje kognitivne funkcije starijih pacijenata. Istraživanja su pokazala da prekid terapije benzodiazepinima dovodi do poboljšanja kognitivnih funkcija štićenika ustanova za stare i nemoćne osobe. U toj populaciji depreskripcijom se može smanjiti rizik od hospitalizacije za 36 %, a smrtnost do 38 %. Osim toga, kognitivne poremećaje mogu uzrokovati i svi lijekovi koji imaju antikolinergički učinak kao što su antipsihotici, triciklički antidepresivi i antihistaminici prve generacije.

Depreskripciju treba razmotriti u svih pacijenata, a posebno u onim skupinama koje imaju visok rizik od neracionalne farmakoterapije. U prvom redu to su pacijenti s niskim očekivanim preživljenjem, osobe starije životne dobi, pacijenti s demencijom ili brojnim komorbiditetima. Za niz skupina lijekova kao što su statini i lijekovi za liječenje osteoporoze potrebne su godine da bi ostvarile terapijski učinak pa ih nema smisla primjenjivati u pacijenata u kojih se ne očekuje višegodišnje preživljenje. Istraživanja su pokazala da se prekidom terapije statinima u takvih pacijenata poboljšala životna kakvoća, a istovremeno se ne povećava smrtnost.

Budući da prekid terapije pojedinim lijekovima može uzrokovati pogoršanje kliničkog stanja, nužno je da se tijekom depreskripcija provodi zdravstveni nadzor nad pacijentom. Osim toga, prekid primjene lijekova kao što su benzodijazepini, opioidi ili beta-blokatori, može uzrokovati sindrom ustezanja, zbog čega je potrebno dozu lijeka postupno smanjivati. Da bi se depreskripcija provela na što sigurniji način mogu pomoći i smjernice koje su dostupne online (https://deprescribing.org/resources/deprescribing-guidelines-algorithms/).

Svjedoci smo da se posljednjih desetljeća sve više prakticira tzv. defanzivna medicina, kojoj je cilj stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti bespotrebnim izvođenjem niza dijagnostičkih postupaka, a koje u konačnici ni sami ne znamo interpretirati. To, naravno, stvara strah i anksioznost, što na kraju rezultira neracionalnim propisivanjem lijekova, više zato da bismo umirili sebe nego pomogli bolesniku. Takva praksa izlaže pacijenta riziku od nepotrebnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka, umanjuje značenje liječnika, otuđuje pacijenta od liječnika i neracionalno povećava troškove zdravstvene zaštite. Depreskripcija je svakako jedan od načina kako možemo poboljšati kliničke ishode i pacijentovu životnu kakvoću, a istovremeno smanjiti potrošnju lijekova.

Srećko Marušić