Sindrom tarzalnog tunela (STT) relativno je rijetka kompresivna mononeuropatija donjih ekstremiteta uzrokovana kompresijom tibijalnog živca ili njegovih ogranaka (medijalnog ili lateralnog plantarnog živca) u području tarzalnog kanala. Pripada skupini kanalikularnih sindroma, a iako puno rjeđi, može se smatrati ekvivalentnim sindromu karpalnog tunela.

Uzroci nastanka STT-a mogu biti vanjski i unutarnji. Vanjski uzroci uglavnom se odnose na mehaničku iritaciju anatomskih struktura u tarzalnom kanalu koji može nastati zbog neprilagođene obuće, zbog posttraumatskih uzroka, tj. Prijeloma medijalnog maleola gležnja ili stražnjeg nastavka gležanjske kosti, uganuća ili iščašenja nožnog zgloba i sl. Unutarnje uzroke predstavljaju tvorbe koje dovode do suženja prostora tarzalnog tunela, primjerice ganglijska cista, lokalizirani tumori, koštane izbočine ili venski pleksus unutar tarzalnog kanala.

Klinički se očituje pojavom boli, poglavito u medijalnom dijelu tabana te žarenjem i trncima u području prva tri prsta stopala.

Uz kliničku procjenu, za dijagnosticiranje ove neuropatije najčešće se koriste elektrodijagnostičke pretrage – elektroneurografija (ENG) i elektromiografija (EMG), te ultrazvučna pretraga.

Liječenje STT-a može biti konzervativno i kirurško. Konzervativno liječenje preporučuje se bolesnicima s lakšim do umjerenim tegobama, dok se kirurško liječenje provodi u bolesnika s težim oštećenjima. Iako rijedak, STT je kompresivna neuropatija koja može dovesti do značajnog smanjenja kvalitete života bolesnika te ga je potrebno rano dijagnosticirati i liječiti.

Cilj je ovog preglednog rada prikazati novije spoznaje vezane za STT s naglaskom na potvrdu kliničke dijagnoze najčešće korištenim dijagnostičkim pretragama kao što su elektroneurografija (ENG) i elektromiografija (EMG) te ultrazvučni pregled.

Hana Skala Kavanagh, Diana Balen, Tomislav Nemčić