Pitanja koja se u pogledu eutanazije postavljaju jesu postoji li definicija ili bar određenje pojma eutanazija te jesmo li njegovom upotrebom u znanstvenom diskursu uopće svjesni o čemu je točno riječ? Jer ukoliko dovedemo suvremenu hrvatsku leksikografsku građu u kontekst prava i medicine, utoliko možemo primijetiti različita semantička polja pojma eutanazije i nepodudarnosti u odnosu s pravom i medicinom. Samim time, upravo bi jezičnoterminološki pristup u rješavanju svih, ili barem većine, spornih pitanja vezanih uz eutanaziju mogao u potpunosti promijeniti shvaćanje eutanazije te razriješiti brojna pragmatična pitanja. No jezična analiza pojma eutanazije nije vezana isključivo onim granicama uspostavljenim temeljnim načelima i pravilima lingvistike. Teškoće u terminološkoj razradi ogledaju se prije svega u nemogućnosti univerzalnog definiranja, čak i determiniranja pojma eutanazije, ponajviše zbog mnogobrojnih proceduralnih, (bio)etičkih i pravnih pitanja i implikacija. Time se i upotreba integrativnog koncepta koji počiva na temeljima multi/inter/transdisciplinarnosti i pluriperspektivizma metodološki nameće kao nužnost u pravilnoj elaboraciji problema.

Bioetička doktrina razlikuje nekoliko vrsta eutanazije: aktivna i pasivna eutanazija, dobrovoljna, nedobrovoljna i eutanazija protiv volje, izravna i neizravna eutanazija, dok se sve više govori i o pojmovima ortotanazije i distanazije. U Encyclopaedia of Global Bioethics navodi se kako samo ono što se smatra dobrovoljnom aktivnom eutanazijom (engl. voluntary active euthanasia) može biti kvalificirano eutanazijom.

U pravnom je pogledu potrebno istaknuti kako je eutanazija (aktivna, uz asistirano samoubojstvo) trenutačno legalna u svega nekoliko zemalja na svijetu: Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Kolumbiji i Kanadi, dok je asistirano samoubojstvo legalno u Švicarskoj te određenim saveznim državama SAD-a (Kalifornija, Kolorado, Montana, Oregon, Vermont, Washington i Havaji) i Australiji (Viktorija). 

U hrvatskom zakonodavstvu problematika eutanazije razmatra se primarno kroz prizmu privilegiranih kaznenih djela usmrćenja (na zahtjev) iz čl. 112., st. 3. Kaznenog zakona (NN, 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21) te sudjelovanja u samoubojstvu iz čl. 114. KZ-a, kao i čl. 260. Obiteljskoga zakona (NN 103/15, 98/19) koji se odnosi na pitanje anticipirane naredbe. No svaka od ovih regulacija, osobito ona kaznenopravna pobuđuje različite kontroverze u medicinskoj praksi. Prema čl. 112., st. 3. KZ-a, kaznom zatvora do tri godina kaznit će se ona osoba koja „usmrti drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja.

Također, upravo se kod kaznenog djela usmrćenja na zahtjev nalaze brojne terminološke kontroverze. S jedne strane, neki autori naglašavaju da se pojam eutanazije nikako ne smije izjednačiti s pojmom usmrćenja na zahtjev jer je posljednji puno uži pojam od eutanazije koja ne mora isključivo biti poduzeta na izričit zahtjev određene osobe (primjerice nedobrovoljna eutanazija ili eutanazija protiv volje), dok kod eutanazije on često obuhvaća i mnogo širi krug ljudi (rodbine i obitelji) koji daju poticaj jer oboljeli često nije u mogućnosti izraziti svoje želje. S druge strane, neki autori smatraju da je pogrešno smatrati da je eutanazija širi pojam od usmrćenja na zahtjev te da se eutanazija može poistovjetiti s usmrćenjem na zahtjev iz čl. 112., st. 3. KZ-a, uz uvjet suosjećanja, pristanka oboljele osobe, njezina teškog i isključivo neizlječivog stanja.

Također je upitno što bi to predstavljalo „teško zdravstveno stanje“ te gdje se, u građanskopravnom pogledu, nalazi granica u odštetnopravnoj odgovornosti liječnika između teškog i nepovratnog zdravstvenog stanja te nemarnog odustajanja liječnika od liječenja pacijenta. Zbog svih navedenih spornih pitanja brojni građanskopravni stručnjaci iz područja prava osobnosti sve aktivnije raspravljaju o ontologiji tzv. „osobnog prava na smrt“.

Nesporno je kako je potrebno razvijati daljnji znanstveni diskurs u pokušaju univerzalnog određenja eutanazije. Očito je kako isti diskurs mora biti zasnovan na primarno multi/inter/transdisciplinarnim i pluriperspektivnim metodama istraživanja upravo zato da u znanstvenom diskursu općenito ne bi više dolazilo do nekoherentnosti između znanstvenih područja, polja i grana oko navedenog pojma.

Tomislav Nedić, Lada Zibar, Borko Baraban