Multicentrično istraživanje uključivalo je 65 odraslih osoba randomiziranih na aktivnu (n = 31) ili lažnu (n = 34) perkutanu stimulaciju živaca nakon ambulantne ortopedske operacije umjerene do jake boli, izvedene između siječnja 2019. i rujna 2020.

Kirurški zahvati uključivali su popravak rotatornemanšete, korekciju halluxa valgusa, popravak prednjega križnog ligamenta patelarnim autotransplantatom te artrodezu i artroplastiku gležnja. Prije operacije je svim bolesnicima umetnuta perkutana elektroda putem igle navođene ultrazvukom blizu brahijalnog pleksusa, femoralnog ili ishijadičnog živca, ovisno o operaciji. Elektroda je bila spojena s vanjskim generatorom impulsa priljepljenim na kožu ipsilateralnog uda, a koji je isporučivaomalu snagu električne struje. Nakon što su u kirurškom području uočene odgovarajuće senzorne promjene (koje se često opisuju kao ugodna masaža), vanjski generator je uklonjen do završetka operacije. Bol tijekom operacije nadzirana je generatorom prije operacijskih postavljenim na blok živaca, kao i intravenskim analgetikom tijekom opće anestezije. Nakon operacije je vanjski generator pulsa, koji je bio programiran za lažno ili aktivno liječenje, ponovo spojen na elektrodu, a liječenje je započeto u sobi za oporavak, s uklanjanjem opreme poslije 14 do 16 dana.

Istraživanje je pokazalo značajnu korist s aktivnim u usporedbi s lažnim liječenjem u vidu smanjenja kumulativne oralne konzumacije opioida i intenziteta boli u prvih 7 dana nakon operacije. Konzumacija opioida u sudionika pod aktivnom stimulacijom iznosila je 5 mg (medijan), u usporedbi sa 48mg u skupini lažnog liječenja, a srednja ocjena boli na numeričkoj ljestvici ocjenjivanja iznosila je 1,1 prema 3,1 (P< 0,001 za oboje). Sekundarne analize potvrdile su smanjenje boli i opioida i u drugom tjednu nakon operacije, kao boljeg emocionalnog i fizičkog funkcioniranja. Ilfeld i sur. (University of California, San Diego, California, SAD) naglašavaju da je ovo preliminarno, pilot istraživanje za procjenu učinka intervencije, a da će definitivno istraživanje uključivati više od 250 ispitanika. Navode da se postignuta kontrola boli stimulacijom živaca najvjerojatnije objašnjava teorijom ''kontrole ulaza'' (Melzack i Wall 1965.), koja postulira da stimulacija živaca velikog promjera koji ne prenose signale boli zatvara vezu sa živčanim vlaknima malog promjera koja prenose bol te kralježnične moždine. Ovime se ne zaustavlja 'okidanje' boli putem živčanih vlakana na mjestu operacije, već se zaustavlja prijenos na leđnu moždinu i mozak kako bolesnik ne bi osjetio bol.

Goran Augustin