Različiti oblici strahova, usamljenost, gubitak voljene osobe, društvena nejednakost, ovisnosti, samo su neke teme o kojima su mnogu pisali, a mnogi se u njima prepoznali.

Liječnici koji se bave očuvanjem mentalnog zdravlja u svom psihoterapijskom radu često se koriste biblioterapijom, čije bi doslovno značenje bilo liječenje knjigama odnosno terapija čitanjem. Svrha biblioterapije je da potiče promjene u ponašanju osobe na bolje, posebice kada se osoba nalazi u kakvoj prijelomnoj ili teškoj životnoj situaciji. Knjige svojim sadržajem, koji su prepoznati kao dobri i korisni za osobu koja čita, potiču razvoj osobnosti, rad na sebi i svojoj emocionalnoj zrelosti.

Čitanje knjiga; poezije, priča, romana, bajki ima terapeutsko djelovanje i zbog toga se knjiga i čitanje preporučuje u lakšim oblicima psihičkih poteškoća koje ne moraju isključivo biti patološkoga karaktera.

Zeleni pas (Nada Mihelčić)

„Borba s drogom rat je u kojemu, kao i u svakom ratu strada mnogo njih i to baš onako kao u svakom drugom ratu: mnogo je mrtvih, ranjenih, a i onih koji su preživjeli….“

Priča je to osnovnoškolke čija sestra je ovisnica. Autorica prikazuje život i obiteljsku dinamiku građanske zagrebačke obitelji te koliko je teško prepoznati i suočiti se s ovisničkim ponašanjem.

Mi djeca s kolodvora ZOO (autobiografski roman ChristianeFelscerinow)

„Hors se pojavio kao bomba. I u našoj se škvadri neprestano govorilo o horsu. Zapravo su svi bili protiv njega. Znali smo već dosta ljudi koje je heroin uništio. No ipak su svi, jedan po jedan, uzeli prvi fiks i većina je zatim s time i nastavila. Heroin je razorio društvo“

„Iznenada mi je na pamet pala misao: Ako si već skupljala novac, red je da malo od toga i kušaš. Pa da vidimo je li stvar doista toliko dobra kao što fikseri ponekad poslije šuta sretno izgledaju. Doista nisam mislila ništa drugo. Nisam imala pojma da sam proteklih mjeseci sistematski dozrijevala za hors“ Kessi od mnoga toga. Bez tih pljuski vjerojatno bi stigla na scenu i pločnik još prije mene i ne bi sada spremala maturu.“

Roman je to o jednoj djevojčici koja u relativno dehumaniziranim uvjetima u dobi od 14 godina postaje ovisnicom o heroinu. Obitelj, škola, zajednica primjećujupromjene na djetetu, ali se ne angažiraju na način da se zapitaju što mu/im je. A djetetu je „klapa“ i njene zakonitosti presudne. Zbog potvrde i prihvaćanja u društvu je spremna na ono što nikad nije mislila da će biti.

Metastaze (Alen Bović)

"Sve sam to lakše podnosio uz heroin. Više mi ništa nije bilo bitno. U horsu nisam tražio užitak nego način da lakše podnesem ljude. Živio sam od uboda do uboda. Razmaci su postajali sve kraći a količina sve veća."

"Nakon heroina više ništa nije bilo isto. Iza njega ni ne postoji više ništa. Vrag je ušao u nas i tražio svoje. Svakim danom sve više i više. "

Opisan kao hrvatska verzija "Trainspottinga", roman je to o skupini muškaraca jednog zagrebačkog kvarta odraslih u postratnim devedesetim godinama, problemu ovisnosti o drogama i alkoholu, ali i nemogućnosti prilagodbe na zreli način života nakon prekinute bezbrižne mladosti. Pisan naglašeno uličnim žargonom slikovito dočarava svakodnevni život osoba na društvenoj margini m, dok zvučan naslov u jednoj riječi sažima glavnu temu romana, širenje zloćudnih obrazaca ponašanja.

Dnevnik jedne narkomanke (anonimna autorica)

"Sjećam se kako sam jučer mislila da sam najsretnija osoba na cijelom svijetu, u cijeloj galaksiji, u svemu što je Bog stvorio. Je li to doista bilo još jučer ili se dogodilo prije bezbroj svjetlosnih godina? Mislila sam kako trava nikada nije mirisala tako opojno, a nebo nikada nije bilo tako visoko. Sad mi se sve to razbilo o glavu i najradije bih se stopila u taj bljakasti svemir i prestala postojati. Zašto, zašto, zašto to ne mogu? Kako ću pogledati u oči Sharon i Debbie i ostalima? Kako? Sad već zna cijela škola, sto posto! Jučer sam kupila ovaj dnevnik misleći kako ću napokon moći reći nešto prekrasno, nešto super, nešto tako osobno da to neću moći podijeliti ni sa kim živim, samo sa sobom. A sada se i to, kao i sve u mojem životu, pretvorilo u veliku ništicu."

Biti petnaestogodišnjak nije lako, ali Alice s time nema poteškoća. Živi u skladnoj obitelji, odličan je učenica, mašta o udaji kada odraste i vlastitoj djeci. A onda odlazak na jedan tulum sve to promijeni. Tragična i nevjerojatno istinita životna priča otkriva posljedice uzimanja droge u tinejdžerskoj dobi, a dnevnik ostaje kao upozorenje svim adolescentima da budu ono što jesu i uživaju u životu slobodni od svih oblika ovisnosti.

Samo da preživim noć - moj život novinara i ovisnika (Jorg Bockem)

"Roditelji su mi postali najgori neprijatelji. Svađali smo se gotovo svakodnevno, zbog frizure, odjeće, prijatelja, neprestanih pritužbi nastavnika... Na drugom sam mjestu potražio novu obitelj koja neće biti na putu mojoj gladi za iskustvima, prijatelje. Moja potrošnja droge, kosa i broj rupa na trapericama rasli su jednakom brzinom kao i moje tvrdokorno odbijanje autoriteta."

"Zamislite da je svijet u kojem živite krug... U njemu nema mjesta ni za što osim za drogu. U tom krugu sve ima jedan sasvim jasan red, svaki dan sve što činite ima jedan jednoznačan cilj, i vi sasvim dobro znate kako se ophoditi s vašim dilerima, policajcima i ostalim junkiejima. Vaše je mjesto točno u sredini toga kruga, nalazite se točno u središtu vašega svijeta."

"..bježim u drogiranje i dvojbene tinejdžerske radosti iz druge ruke, jer mi ono, što je preda mnom, ulijeva strah. 'Tako dugo dok se života bojiš više nego smrti , uvijek iznova uzimat ćeš drogu' na rastanku prije četiri godine kazao mi je voditelj terapije. Pokazalo se da je bio u pravu. Nisam se osjećao doraslim životu odrasloga, sa svom njegovom rutinom, njegovim obvezama, kompromisima, ustupcima, sa svim njegovim svakodnevnim izazovima i frustracijama."

Kao i roman "Djeca sa kolodvora ZOO" i ovo je najiskrenija i najuvjerljivija autobiografska priča o ovisnosti i odrastanju u narkomanskom miljeu. Autor Jorg, koji je od dvadesetih godina slobodni novinar ali i dugogodišnji ovisnik o teškim drogama, opisuje svoja osobna iskustva. Bez moraliziranja iznosi svoj osobni razvoj od preprodavača, svodnika, zatvorenika, ovisnika o heroinu i liječenog bolesnika do postignuća uspostavljanja apstinencije u trajanju od tri godine.

Pripremile: dr. Marija Kušan Jukić, prof. psih. Anita Alegić Karin, dr. Andreja Borovečki i bacc. med. techn. Martina Bekić, Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti