Obuhvaća čitav niz aktivnosti od osiguranja dostatnih zaliha kvalitetnih, učinkovitih i neškodljivih krvnih pripravaka, dobre laboratorijske prakse, sustava kvalitete, kliničke transfuzijske prakse zasnovane na dokazima, dijagnostike krvlju prenosivih bolesti, laboratorijske dijagnostike hemostaze, HLA tipizacije tkiva i transplantacije krvotvornih matičnih stanica.

Transfuzijsku medicinu ne možemo potpuno shvatiti ukoliko se bar ukratko ne osvrnemo na njen razvoj kroz povijest. Prvi povijesni pokušaj transfuzije krvi opisao je kroničar Stefano Infessura navode- ći kako je 1492. godine, po preporuci liječnika, papi Inocentu VIII dana krv trojice dječaka koji su kasnije umrli. Priča je često opovrgavana, a Infessura optuživan za antipapizam. Podaci o prvoj pravoj, direktnoj transfuziji ljudske krvi vezani su uz ime Jamesa Blundella britanskog opstretičara, koji 11.prosinca 1818. izvodi prvu uspješnu transfuziju krvi, o čemu izvještava Medicinsko-kirurško društvo u Londonu. Mada je on došao do važnih opažanja vezanih uz transfuzijsko liječenje, pokušaji transfuzija krvi su u 19.stoljeću bili rijetki. Nepoznavanje krvnih grupa vodilo je teškim poslije transfuzijskim hemolitičkim reakcijama sa smrtnim ishodom. Nepostojanje aseptičkih tehnika pogodovalo je bakterijskim infekcijama, a problem je predstavljalo i zgrušavanje krvi, pa su se prve transfuzije morale vršiti izravno iz vene davatelja krvi u venu primatelja.

Suvremena era u transfuzijskoj medicini započinje velikim otkrićem Karla Landsteinera koji 1900.god. otkriva u krvi čovjeka izohemaglutinine odnosno krvne grupe A, B i O za što 30 godina kasnije dobiva Nobelovu nagradu. Godinu dana kasnije njegovi suradnici Decastello i Sturli objavljuju otkriće AB grupe. Nakon toga slijedi eksplozija otkrića koja su dovela do znatnog unaprjeđenja transfuzijskog liječenja. Godine 1907. Hectoen shvaća važnost krvnih grupa za sigurnost transfuzije i preporuča prije transfuzije učiniti križnu probu između krvi davatelja i primatelja. Iste godine Ottenberg provodi prvo prije transfuzijsko ispitivanje in vitro. Do novog napretka dovodi istovremeno otkriće trojice liječnika iz različitih zemalja, Hustin (Belgija), Lewisohn (SAD) i Agote (Argentina) da dodavanje natrijevog citrata u krv može spriječiti zgrušavanje što omogućava čuvanje krvi izvan tijela, davanje konzervirane krvi i stvaranje prvih „skladišta za krv“ u 1.svjetskom ratu (zaslužan medicinski istra- živač O.H.Robertson). Time je stvoren čvrsti temelj za daljnji razvoj transfuzije i otvaranje prvih transfuzijskih jedinica. Može se reći da je to bilo uzbudljivo razdoblje istraživanja i pokušaja u kojem su stvoreni preduvjeti za kasniji razvoj transfuzijske medicine. Transfuzijska se medicina svakako može svrstati među najmlađe medicinske struke. Nove znanstvene spoznaje, razvoj medicinske znanosti i biotehnologija, starenje populacije i povećan pobol od kroničnih bolesti nameću potrebu za reorganizacijom čitavog zdravstvenog sustava, uključivši i transfuzijsku medicinu. Danas, na pragu 21. stoljeća, u žarištu interesa su etička, edukacijska i organizacijska pitanja koja se međusobno preklapaju.

Vizija kojoj teži transfuzijska medicina 21.stoljeća je uspostava sigurnog, kvalitetnog, učinkovitog i ekonomičnog transfuzijskog liječenja uz razvijanje strategije smanjenja i izbjegavanja nepotrebnog i neopravdanog transfuzijskog liječenja te primjenu alternativa alogenoj krvi. Apsolutna sigurnost transfuzijskog liječenja do danas nije postignuta i još uvijek predstavlja jedan od najvećih izazova. Veliki se napori ulažu u istraživanje „umjetne“ krvi no čini se da prihvatljivog rješenja još uvijek nema. Posljednjih 100 godina transfuzijska se medicina razvijala munjevito. Što nam nosi budućnost?

Prof. dr. sc. Sanja Balen, KBC Rijeka i Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka