Godine 1969. britanski psihoanalitičar John Bowlby utemeljio je znanstvenu teoriju koja je danas poznata kao “teorija privrženosti” u kojoj tvrdi da je održavanje fizičke bliskosti s odraslima koji se brinu o djetetu primarni mehanizam regulacije sigurnosti i njegova preživljavanja.

Kako se teorija razvijala, ponajviše zbog novih gledišta drugih znanstvenih disciplina kao što su biologija, neuroznanost i razvojna psihologija, i svakodnevna psihoanalitička praksa pokazala se veoma korisnom u objašnjavanju načina na koji se razvija psihološka privrženost u ljudi. U tom procesu jedan od najvažnijih koncepata jest mentalizacija, koja se ugrubo može definirati kao proces zauzimanja gledišta koja promatraju namjeru, što bi bio pristup ljudima kao onima koje vode unutarnje namjere. Da bi taj proces bio učinkovit, osoba mora imati zadovoljavajući kapacitet za mentalizaciju, što u konačnici dovodi do razvoja zrelog “selfa”.

Sve veće svakodnevno znanje o tom znanstvenom polju trebalo bi naposljetku uspostaviti teoretski čvrstu kliničku praksu zasnovanu na dokazima, koja će biti u skladu sa znanstvenom literaturom osjetljivom na klinička otkrića i kliničku uporabu.

U članku objavljenom u časopisu Rad HAZU-a dat je pregled istraživanja teorije privrženosti u svjetlu najnovijih otkrića, u nadi da će ih se moći upotrijebiti u psihoanalitičkoj praksi radi boljitka pacijenata.