Zahvaljujući napretku u sekvencioniranju gena, moguće je detektirati i kvantificirati dijelove DNA tumorskih stanica koji su rasuti u cirkulaciji ili otpušteni nakon odumiranja tumorske stanice. Cirkulirajuća tumorska DNA (ctDNA) nastaje uslijed somatskih mutacija koje se događaju u tumoru tijekom života pacijenta, za razliku od nasljednih mutacija koje su prisutne u svakoj stanici organizma. Zbog toga je ctDNA specifični biomarker tumora koji može biti otkriven, mjeren i praćen. Smatra se da će sekvencioniranje ctDNA iz uzoraka krvi omogućiti individualizaciju terapije i praćenje učinkovitosti liječenja. Prednost je takvog pristupa u odnosu na standarnu biopsiju tkiva to što je moguće uzimati uzorke više puta uzastopno i samo uzorkovanje je puno jednostavnije, što je osobito važno kod pacijenata čijim je tumorima izrazito teško pristupiti kako bi se uzeo uzorak, primjerice tumor kostiju ili mozga. U tim je slučajevima naročito važno imati test baziran na uzroku krvi koji može dati informaciju o genomskom profilu tumora.

Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za kliničku onkologiju (American Society of Clinical Oncology, ASCO) osobito je istaknuta jedna studija koja je testirala razvijenu tehniku detektiranja i kvantificiranja ctDNA iz razloga što je to zasad najveća studija na tom području. Naime, napravljeno je preko 17.000 tekućinskih biopsija kod više od 15.000 pacijenata s preko 50 različitih tipova uznapredovalih karcinoma, uključujući onaj pluća (37%), dojke (14%) i kolorektalni (10%). Analizom su ispitivane najčešće skupine genetskih promjena koje omogućavaju rast tumora, uključujući EGFR, BRAF, KRAS, ALK, RET i ROS1. U usporedbi sa rezultatima biospije tkiva, detekcija ključnih tumorskih mutacija u plazmatskoj ctDNA pokazala je očekivane frekvencije i raspodjelu genetskih mutacija. Kod 49% pacijenata, ti su biomarkeri bili povezani s lijekovima odobrenima od strane FDA za ciljanu terapiju karcinoma, a u 27% slučajeva tekućinska biopsija otkrila je mete za sprječavanje razvoja rezistencije tumorskih stanica na lijekove. Specifično za te mete razvijeni su lijekovi odobreni od strane FDA, a tekućinska biopsija pomogla je definirati pacijente koji mogu imati koristi od takvih lijekova. Primjer je EGFR gen koji je od velike važnosti kod karcinoma pluća, a ukoliko se uoči prisutnost te mutacije, pacijenti će vjerojatno odlično odgovarati na liječenje inhibitorima EGFR tirozin kinaze.

Iako su i tkivna i tekućinska biopsija otkrile slične EGFR mutacije, bitna je razlika što su tekućinskom biopsijom otkrivene velike koncentracije mutacije T790 koja doprinosi rezistenciji što nije detektirano tkivnom biopsijom. U uspoređivanju rezultata važno je znati da su tkivni uzorci uzeti prije liječenja od pacijenata u svim stadijima tumora, dok su tekućinske biopsije provođene nakon uzorkovanja krvi pacijenata koji su već primali terapiju.

T790 mutacije rijetko su prisutne u inicijalnoj biopsiji, no njihov broj raste s vremenom u kojem pacijent uzima lijek. U tom smislu tekućinska biopsija može pomoći u odabiru nove terapije. Prednost tekućinske biopsije je i u tome što se, za razliku od tkivne, ne može dogoditi da je tkivnog uzorka nedovoljno.

Unatoč tome što je sekvencioniranje tumorske DNA vrlo zanimljivo i uzbudljivo područje, ipak je još uvijek upitna klinička korist svih tako dobivenih informacija s obzirom na to da za neke tipove mutacija ne postoji specifična terapija. S druge strane, otkrivanje takvih mutacija ovom tehnikom može doprinijeti razvoju novih terapeutika koji će djelovati ciljano. Sve dok se tehnike sekvencioranja ctDNA ne unaprijede dodatno, tekućinska biopsija bit će značajan dodatak biopsiji tumorskog tkiva, no nipošto ju neće zamijeniti.