Intolerancija na hranu i alergija na hranu

Kod intolerancije na hranu nepoželjna reakcija nije izazvana reakcijom imunološkog sustava i općenito nije intenziteta koji bi mogao ugroziti život.

Intolerancija na hranu očituje se kao nepoželjna reakcija organizma na unos određene hrane ili sastojaka hrane, posebice pri unosu većih količina spornih supstanci. Pritom valja naglasiti da intolerancija na hranu nije ni trovanje hranom niti alergija na hranu, iako u sva tri slučaja unos hrane ili njezinih sastojaka, izaziva nepoželjne reakcije. I alergija i intolerancija na hranu su oblik preosjetljivosti koji pogađa samo određen broj „osjetljive" populacije. Pri tome, alergije na hranu izazivaju reakciju imunološkog sustava, dok kod intolerancije na hranu nepoželjna reakcija nije izazvana reakcijom imunološkog sustava i općenito nije intenziteta koji bi mogao ugroziti život.

Neželjene reakcije na hranu

izazvana reakcijom imunološkog sustava i općenito nije intenziteta koji bi mogao ugroziti život.

Neželjene reakcije na hranu mogu se podijeliti na.

1. Toksične
2. Netoksične
• Imunološki posredovane (alergija na hranu) - IgE i non-IgE
• Neimunološki posredovane (intolerancija hrane) - enzimska, farmakološka, nedefinirana

Alergija na hranu se definira kao imunološki posredovana preosjetljivost na alergene iz hrane. Pogađa oko 6% djece mlađe od 3 godine, te oko 2% opće populacije. Dijeli se u dvije skupine:

- IgE posredovana alergija na hranu

- Non-IgE posredovana alergija na hranu

Kliničke manifestacije alergije na hranu uključuju gastrointestinalne simptome, mučninu, povraćanje, bol u abdomenu i proljev te opće simptome kao što su rinitis, astma, edem, hipotenzija, svrbež, urtikarija, dermatitis/ekcem, bronhospazam te, u najtežim slučajevima, anafilaktički šok. Histamin i ostali medijatori iz mastocita koji se pritom oslobađaju, odgovorni su za težinu i trajanje intestinalnih i izvanintestinalnih simtpoma (2).

Hrana koja najčešće uzrokuje anafilaktičke reakcije je kravlje mlijeko, orašasti plodovi, riba, plodovi mora, voće i povrće. Terapija alergije na hranu, odnosno na određeni sastojak hrane, uglavnom se svodi na izbacivanje namirnica koje provociraju alergijsku reakciju iz prehrane alergičara.

Intolerancija na hranu (nealergijska preosjetljivost na hranu) ne uključuje imunološki sustav, premda simptomi, iako blaži i kraće traju, nalikuju onima kod klasične alergije posredovane s IgE. Intolerancija na hranu može biti posljedica neželjenih reakcija na iritante, enzimske ili farmakološke uzroke (2).

Najčešći oblici intolerancije na hranu

Intolerancija laktoze

Malapsorpcija ugljikohidrata poput laktoze, fruktoze i sorbitola je već dokazana kod velikog broja bolesnika koji pate od sindroma iritabilnog crijeva te se smatra da izbjegavanje navedenih šećera treba rezultirati kliničkim poboljšanjem.

Mliječni šećer ili laktoza je, u najvećoj količini prisutna u mlijeku, no ima je i u drugim mliječnim proizvodima poput sira, mliječnih deserata i jogurta. Jogurti i ostali fermentirani mliječni proizvodi sadrže najmanje laktoze, točnije, prisutna je u tragovima, jer je tijekom fermantacije prerađuju bakterije mliječnog vrenja. Kod osoba koje ne mogu probaviti mliječni šećer laktozu nakon konzumiranja mlijeka javljaju se probavne tegobe - podrigivanje, nadutost, osjećaj težine u želucu, proljev i mučnina. Navedeni simptomi javljaju se kao posljedica nedostatka crijevnog enzima laktaze koji je potreban za razgradnju laktoze. Aktivnost laktaze obično se počinje prirodno smanjivati u dobi oko 2 godine, ali se simptomi intolerancije laktoze javljaju kasnije, oko šeste godine ili tek u odrasloj dobi.

Učestalost ovog poremećaja značajno se razlikuje u pojedinim dijelovima svijeta. Genetski promatrano većina Europljana, sjevernoameričkih bijelaca, te bijelaca iz Australije i Novog Zelanda, ima dovoljnu količinu laktaze, ali se ipak kod njih 5% do 15% pojavi deficit tog enzima. Od nedostatka laktaze pate i azijski narodi, posebno iz Japana, Kine, Koreje i Mongolije te Oceanije i pojedinih dijelova Afrike. U Europi, intolerancija laktoze pogađa od 5 - 12 % bijele populacije, dok se među određenim etničkim skupinama javlja u razmjerima i do 50 - 80%. Također, intolerancija laktoze je češća u Aziji, Africi, među Indijancima i stanovnicima Mediterana nego u zemljama zapadne i sjeverne Europe. Gotovo 100 % Azijata ne podnosi laktozu, a učestalost intolerancije laktoze u Skandinaviji je manja od 5 %.

Kao rješenje ovoga problema nude se dijete bez mlijeka i mliječnih proizvoda, međutim one vrlo često sa sobom nose razne prehrambene nedostatke, poglavito kalcija koji je obilno zastupljen u ovim proizvodima. Druga opcija, tek odnedavno prisutna na hrvatskom tržištu je mlijeko bez laktoze, a moguće, i možda najbolje rješenje je nadomjesno uzimanje enzima laktaze uz obrok bogat laktozom.

Malapsorpcija ugljikohidrata poput laktoze, fruktoze i sorbitola je već dokazana kod velikog broja bolesnika koji pate od sindroma iritabilnog crijeva te se smatra da izbjegavanje navedenih šećera treba rezultirati kliničkim poboljšanjem. U jednom istraživanju je uočeno da je samo 7% pacijenata sa sindromom iritabilnog crijeva, koji su konzumirali laktozu (18 g), fruktozu (25 g) i kombinaciju fruktoze (25 g) sa sorbitolom (5 g), bilo u mogućnosti probaviti sve navedene šećere. Prehrana koja bi isključivala šećere koje bolesnici nisu u mogućnosti probaviti, vrlo vjerojatno bi dovela do pozitivnih učinaka na olakšavanje simptoma sindroma iritabilnog crijeva (3).

Teorija toksičnih metabolita bakterija

U radu objavljenom u časopisu Toxicology (4), grupa autora iznijela je hipotezu o potencijalnim "krivcima" za simptome koji se razvijaju uslijed intolerancije laktoze. Prema njima, simptomi intolerancije na laktozu mogu se objasniti nastankom toksičnih metabolita bakterija probavnog sustava koji nastaju kao rezultat anaerobne probave ugljikohidrata i ostale hrane koja nije metabolizirana u tankom crijevu. Ovi toksični metaboliti uključuju alkohole, diole, primjerice butan 2,3 diol ketone, kiseline i aldehide. Navedeni toksini utječu na rast samih bakterija te posljedično narušavaju ravnotežu crijevne mikroflore. Također, autori pretpostavljaju da spomenuti toksini utječu na signalne mehanizme stanica u čitavom organizmu što objašnjava širok spektar različitih simptoma koji prate intoleranciju na laktozu i hranu. Nadalje, autori smatraju, da bi njihova teorija mogla dati odgovor i na bolest koja je 50 godina mučila Charlesa Darwina, a za koju nikada nije uspio dobiti pravu dijagnozu, iako je posjetio preko 20 liječnika, među kojima je bio i njegov otac. Na osnovu simptoma koje je Darwin opisivao postavljale su se različite dijagnoze, primjerice, trovanje arsenom, Crohn-ova bolest, Chagas-ova bolest, sindrom opetovanog povraćanja, no niti jedna postavljena dijagnoza nije mogla „opravdati" pojavu baš svih njegovih simptoma. Prema autorima, jedini poremećaj, koji obuhvaća sve Darwinove simptome je intolerancija laktoze i intolerancija na hranu. U prilog njihovoj tvrdnji ide činjenica, da je Darwin olakšanje osjetio isključivo u razdoblju kada je unosio malo ili uopće nije unosio mlijeko. Autori naglašavaju da Darwinova priča u sebi nosi izuzetnu sličnost sa velikim brojem njihovih pacijenata koji su godinama patili od sličnih simptoma, a bez da im je ikada pravilno dijagnosticirana intolerancija laktoze ili drugi oblik intolerancije na hranu.

Intolerancija fruktoze

Voćni šećer fruktoza najslađi je prirodni šećer, a u najvećoj količini je zastupljen u voću, medu, voćnim sokovima, alkoholnim pićima te proizvodima zaslađenim fruktozom.
Dva su oblika fruktoza intolerancije: nasljedna te prehrambena. Nasljedna fruktoza intolerancija rijetka je genetička bolest karakterizirana deficitom aldolaze B, enzima odgovornog za jetreni metabolizam prehrambene fruktoze. Nedostatak spomenutog enzima rezultira nemogućnošću odvijanja metabolizma fruktoze, što, ukoliko se bolest ne prepozna i ne liječi, za posljedicu može imati ozbiljna organska oštećenja, te u krajnjim slučajevima i smrt.
Utvrđena incidencija nasljedne fruktoza intolerancije je 1:20000 novorođenih. Podaci o incidenciji nasljedne fruktoza intolerancije kod odraslih osoba nisu poznati. Klinički, ova bolest je najčešće manifestira kod djece po uvođenju krute hrane koja sadrži fruktozu. Unošenje fruktoze kod oboljelih rezultira brzom hipoglikemijskom reakcijom koju prate mučnine, povraćanje, bol u trbuhu. Lijek za nasljednu intoleranciju glukoze ne postoji, a bolest se liječi izbacivanjem fruktoze iz prehrane. Preporuke o dnevnom dopuštenom unosu fruktoze za osobe sa nasljednom fruktoza intolerancijom u literaturi uglavnom variraju od 20-40 mg/kg/dan (5).

Prehrambena intolerancija fruktoze ili malapsorpcija fruktoze je neugodno, no benigno, stanje koje, prema izvješćima, ima prevalenciju od čak 50% kod zdravih odraslih osoba, a tek nedavno je priznata kao klinički problem. Nije poznato zbog čega dolazi do ove vrste intolerancije. Do malapsorpcije fruktoze dolazi kada se unosi veća količina fruktoze nego to tanko crijevo može probaviti i apsorbirati. Neprobavljena fruktoza djeluje kao osmotsko opterećenje i uzrokuje brzu pokretljivost crijeva i pojavu dijareje. Bakterijska fermentacije fruktoze rezultira formiranjem plinova i ostalih gastrointestinalnih simptoma poput nadutosti i mučnine (6). Osobama sa prehrambenom intolerancijom fruktoze preporuča se prehrana s niskim udjelom fruktoze. Novije znanstvene spoznaje ukazuju na povoljno djelovanje dijete s jednakim omjerom glukoze i fruktoze u prehrani. Kao rješenje za ovu vrstu intolerancije postoji i mogućnost uzimanja enzima ksiloza-izomeraze koja u crijevima fruktozu pretvara u glukozu i na taj se način neprobavljena fruktoza otklanja iz crijeva.

Intolerancija histamina

Konzervirana i usoljena riba isto tako sadrže značajne količine histamina. Pravilo je da namirnica sadrži veće količine histamina što je više procesirana, odnosno što duže stoji. Pojedine vrste voća (jagode, banane, papaja, kivi, ananas, mango, agrumi, kruške, maline, papaja) sadrže manje količine histamina, ali mogu u organizmu potaknuti njegovo stvaranje. Isto se odnosi na kakao, čokoladu, rajčice, heljdu, rakove i školjke, orahe, sjemenke suncokreta, ocat (posebno balzamički) i senf.

Histamin je sastojak kojeg često nalazimo u prerađenoj (procesiranoj) hrani, a u tijelu nastaje iz aminokiseline histidin koja je široko rasprostranjena u hrani. Histamin je ujedno i kemijski medijator alergija. Ova za neke nezgodna molekula nalazi se u velikim količinama u siru, alkoholnim pićima i fermentiranoj hrani. Namirnice s vrlo velikom količinom histamina su i kvasac i proizvodi koji sadrže kvasac, pojedini suhomesnati proizvodi (salame), špinat te kiseli kupus. Svježa riba sadrži malo histamina, ali dok riba dođe na naše stolove može sadržavati velike količine histamina koje se u njoj stvaraju dok riba stoji u ribarnici. Konzervirana i usoljena riba isto tako sadrže značajne količine histamina. Pravilo je da namirnica sadrži veće količine histamina što je više procesirana, odnosno što duže stoji. Pojedine vrste voća (jagode, banane, papaja, kivi, ananas, mango, agrumi, kruške, maline, papaja) sadrže manje količine histamina, ali mogu u organizmu potaknuti njegovo stvaranje. Isto se odnosi na kakao, čokoladu, rajčice, heljdu, rakove i školjke, orahe, sjemenke suncokreta, ocat (posebno balzamički) i senf.
Histamin brzo inaktivira enzim diamin oksidaza (DAO) koja je prisutna u crijevima, tako da unos histamina uglavnom ne dovodi do poteškoća kod zdravih osoba. Glavni razlog intolerancije histamina je smanjena ili nedovoljna razgradnja histamina s DAO(7, 8).
Simptomi intolerancije na histamin mogu se očitovati preko simptoma vezanih za probavni sustav (bol u trbuhu i grčevi, proljev, zatvor i nadutost) pa sve do glavobolje, kožnog osipa i ekcema. Najjednostavniji način prevladavanja ovog problema je uzimanje dodataka enzima DAO koji uspješno razgrađuje suvišni histamin u crijevima. Tako osobe kod kojih se javljaju simptomi intolerancije na histamin prilikom konzumacije zrelih sireva, vina, školjkaša, ribe, fermentiranih proizvoda ili određenog voća i povrća, mogu primjenom oralnog oblika enzima DAO nadoknaditi taj nedostatak u crijevima i na prirodan način vratiti aktivnost enzima koja im je nasljedno ili stečeno do sada bila uskraćena.

Intolerancija salicilata

Salicilati su derivati salicilne kiseline koja se prirodno nalazi u biljkama i služi kao hormon i prirodni konzervans koji biljke štiti od bolesti, insekata, gljivica i štetnih bakterija. Salicilati se mogu naći i u lijekovima i kozmetičkim pripravcima. Obje vrste salicilata, unesene u velikim količinama, mogu biti štetne za sve ljude. No, osobama koje imaju intoleranciju na salicilate, i male količine mogu izazvati neugodne simptome poput astme, rinitisa, nazalnih polipa, kroničnih gastrointestinalnih iritacija te urtikarije. Kod osoba s intolerancijom na salicilate, prilikom unošenja istih, dolazi do narušavanja metabolizma i nakupljanja arahidonske kiseline te eikozanoida, te prostaglandina i leukotriena. Prema nekim izvješćima, oko 2,5 % europske populacije pati od ovog poremećaja (9).
Namirnice koje sadrže značajne količine salicilata uključuju ekstrakt kvasca, med, bademe, šljive, breskve, marelice, bobičasto voće, naranče, lubenice i jabuke.

Intolerancija konzervansa i aditiva

Najbolji način izbjegavanja konzervansa i aditiva na koji je osoba intolerantna je pažljivo čitanje deklaracija proizvoda te konzumiranje svježih, neprerađenih namirnica.

Aditivi koji se koriste u prehrambenoj industriji moraju posjedovati tzv. GRAS status (Generally Recognised as Safe - općenito prepoznati kao sigurni). Ipak, neke osobe pokazuju znakove preosjetljivosti na sulfite, nitrite, nitrate, natrij glutamat i određena bojila. Mogući očekivani simptomi preosjetljivosti na aditive uključuju astmu, rinitis, urtikariju, svrab i migrene. Također, valja naglasiti da su dojenčad i mala djeca ranjivija na prehrambene kemikalije jer je njihov gastrointestinalni, živčani i imunološki sustav još nezreo. Kako djeca rastu, njihovo tijelo se bolje prilagođava i u stanju je nositi se sa spomenutim tvarima.
Brojna su izvješća koja govore o reakcijama nepodnošenja hrane koja sadržava konzervanse i aditive. Prehrambeni konzervansi, primjerice benzoati (uključujući natrij-benzoat, aditiv koji se nalazi u velikom broju procesiranih namirnica), sulfati i hidroksitoluen, umjetne arome i boje često uzrokuju osip. Od 1986. godine FDA (Food and Drug Agency - Agencija za hranu i lijekove) zahtijeva da se sadržaj sulfita u namirnicama koje ih sadržavaju obavezno označi na deklaracijama.
Možda najzanimljiviji primjer intolerancije na aditive u hrani je intolerancija na natrijev glutamat. Postoje indicije da kod nekih pojedinaca postoji intolerancija na ovaj aditiv te se kod njih može se u roku od dva sata nakon jela javiti osjećaj obamrlosti u zatiljku, leđima i rukama, lupanje srca, glavobolja i osjećaj slabosti (tzv. sindrom kineskog restorana). Natrijev glutamat danas najčešće nalazimo i u instant juhama, začinskim mješavinama, gotovim jelima.
Prevalencija intolerancije na prehrambene aditive je, nasuprot uvriježenom mišljenju, a sudeći prema pregledu nekoliko populacijskih studija, poprilično niska, moguće i niža od 0,15%. Kod odraslih i djece sa ponavljajućim i više subjektivnim simptomima poput glavobolje i promjena u ponašanju ta prevalencija iznosi oko 0,026%. Intolerancija na prehrambene aditive prvenstveno je uočena kod djece sa kožnim simptomima gdje unos aditiva dodatno pogoršava postojeće stanje. Kod takve djece, dobi od 5 - 16 godina, prevalencija iznosi 1 -2 % (10).
Najbolji način izbjegavanja konzervansa i aditiva na koji je osoba intolerantna je pažljivo čitanje deklaracija proizvoda te konzumiranje svježih, neprerađenih namirnica.

Zaključak

Mnogo ljudi pati od intolerancije na hranu, no često toga nisu niti svjesni. Intolerancije se mogu očitovati preko simptoma vezanih za probavni sustav (bol u trbuhu i grčevi, proljev, zatvor i nadutost) pa sve do glavobolje, kožnog osipa i ekcema. Pravovremena i dobro postavljena dijagnoza, a potom i izbacivanje namirnica ili supstanci iz prehrane koje uzrokuju preosjetljivost, najučinkovitija je pomoć osobama sa intolerancijom na hranu.

Literatura

1. Fogel WA, Lewinski A, Jochem J. Histamine in food: is there anything to worry about? Biochemical Society, 2007.
2. Ortolani C, Pastorello EA. Food allergies and food intolerances. Best Practice & Research Clinical Gastroenterology 2006; 20(3):467-483.
3. Goldstein et al. Carbohydrate malabsorption and the effect of dietary restriction on symptoms of irritable bowel syndrome and functional bowel complaints. Israel Medical Association Journal, 2000, Vol 2, Iss 8, pp 583-587A.
4. K. Campbella, S.B.Matthewsb, N.Vasselc, C.Coxc, R.Naseema, J.Chaichia, I.B.Hollandd, J. Greene, K.T.Wannc, Bacterial metabolic‘toxins':Anewmechanismforlactoseandfoodintolerance, and irritablebowelsyndrome, Toxicology xxx (2010) xxx-xxx (Article in press)
5. Ekvall SW, Ekvall VK. Pediatric Nutrition in Chronic Diseases and Developmental Disorders 2nd ed. New York, NY: Oxford University Press; 2005.
6. Heizer WD, Southern S, McGovern S. The role of diet in symptoms of irritable bowel syndrome in adults: A narrative review. J Am Diet Assoc. 2009;109:1204-1214.
7. Maintz L, Novak N.Histamine and histamine intolerance.Am J Clin Nutr. 2007 May;85(5):1185-96.
8. H.G. Schwelberger, Histamine intolerance: Overestimated or underestimated?, Inflamm Res. 2009 Apr;58 Suppl 1:51-2.
9. Hanns-Wolf Baenkler, Salicylate Intolerance Pathophysiology, Clinical Spectrum, Diagnosis and Treatment Dtsch Arztebl Int. 2008 February; 105(8): 137-142.
10. Charlotte Madsen, Prevalence of Food Additive intolerance, Hum Exp Toxicol June 1994 13: 393-399