Ellen Dissanayake je, naime, predložila da je umjetnost biološka osobina ljudske vrste. Ona je to tvrdila iz nekoliko razloga. Ponajprije, razni oblici umjetnosti, slikarstvo, ples, pjesma, pričanje priča, prisutni su u svim kulturama. Osim toga, u većini društava umjetnost je dio uobičajenih aktivnosti i to takva aktivnost koja traži značajne društvene resurse. Primjerice, muškarci iz plemena Owerri u Nigeriji, ako su odabrani da grade i uređuju ceremonijalne kolibe oslobođeni su svakodnevih obaveza i do dvije godine. Umjetnost nam pruža zadovoljstvo i zato je naš motivacijski sustav je usmjeren prema sadržajima umjetničkog tipa. Vidimo da npr. dječica spontano počinju pjevati, crtati ili plesati. Poput Darwina i Dissanayake tvrdi da je umjetnost nastala prirodnom selekcijom, a temeljni motiv nastakna umjetnosti je stvaranje nečeg posebnog.

Motiv - stvoriti nešto posebno

Namjera umjetnosti je istaknuti neki fenomen, izdvojiti ga od okoline i jedini način da se to postigne je da se fenomenu prida poseban emotivan status korištenjem glazbe, boja ili oblika.

Stvoriti nešto posebno uključuje namjeru, a ta namjera je istaknuti neki fenomen, izdvojiti ga od okoline i jedini način da se to postigne je da se fenomenu prida poseban emotivan status korištenjem glazbe, boja ili oblika. Stvaranje sadržaja kojem se dodijeljuje status posebnosti, po Dissanayake, povećava kohezivnost grupe povećavajući vjerojatnost njihovog preživljavanja. Naime, dok se danas umjetnička djela stvaraju iz čisto estetskih razloga u prošlosti je dodavanje statusa posebnosti nekom djelu bilo vezano uz magične obrede, nadprirodno djelovanje i mistične rituale koji su svi čvršće povezivali grupu. Štogod prozvali umjetnošću mi priznajemo da se radi o sadržaju koji je poseban, različit i drugačiji na neki način. Time što smo motiv 'stvaranja nečeg posebnog' tj. "formiranja posebnosti" stavili kao centralni motivator umjetnosti, možemo se osloboditi koncepta umjetnosti zbog umjetnosti same i, istovremeno, prihvatiti brojna ponašanja i poduhvate kao umjetnost bez da se bavimo ocjenom je li to djelo kvalitetno ili nije.

Porijeklo umjetničkog stvaralaštva

Mnogi su predlagali da je porijeklo umjetničkog stvaralaštva u jednoj pojedinačnoj aktivnosti, npr. ukrašavanju tijela ili komunikaciji, no Dissanayake nas upozorava da je ovdje u pitanju nekoliko različitih aktivnosti (utjecanje odnosno djelovanje na okolinu, percepcija, emotivno bojanje situacije, kreiranje simbola te promišljanje) i da su sve te aktivnosti stasale uz druge ljudske poduhvate kao uz proizvodnju oruđa, uz potrebu za redom i organizacijom, jezikom, samosviješću, uz, konačno, i formiranje društvenog uređenja. Dissanayake predlaže da je stvaranje umjetničkih dijela zapravo bio način da se u grupi učvrsti slika što je to društveno važno ponašanje.

Umjetnost - rezultat spolne slekcije

Geoffrey Miller vjeruje da je umjetnost rezultat spolne selekcije. Njegov je stav da je umjetnost, poput paunova repa, znak pristalosti jer, što je umjetničko djelo kompleksnije i manje praktično važno to je netko bolji spolni partner. Miller kaže "Stvaranje takvog umjetinčkog djela govori - "Gledaj kako sam sposoban u pronalaženju skloništa i hrane kad mogu provoditi većinu vremena radeći nešto što nema nikakvu očitu praktičnu korist." Steven Pinker sumnja da umjetnost ima neku adaptivnu ulogu već smatra da je nusprodukt razvoja nekih drugih moždanih funkcija. On upozorava da svi argumenti koje Dissanayake koristi - da je umjetnost pankulturalna, da traži mnogo resursa, da izaziva zadovoljstvo - da su dakle svi ti argumenti jednako primjenjivi i na npr. narkotike a za njih baš i ne možemo tvrditi da imaju pozitivnu ulogu u evolucijskom očuvanju društva.

Interes za umjetnička djela

Mi nešto činimo da bi se osjećali dobro a u isto vrijeme povećavamo svoju sposobnost da nađemo partnere, da se nahranimo i da naučimo nove vještine.

I sada se postavlja pitanje - je li umjetnost zaista nusprodukt drugih mentalnih funkcija, ima li ona tu navedenu adaptivnu funkciju koja bi trebala spasiti vrstu izloženu evolucijskom pritisku ? Na prvi pogled izgleda da je umjetnost zaista epifenomen i da nema neku funkciju. Naime, interes za umjetnička djela (koji je intenzivno prisutan kod sviju) zapravo je interes za razne izmišljene sadržaje (knjige znanstvene fantastike, kriminalističke filmove, drame, horore, najraznolikiju glazbu i slikarstvo). Kako uočiti funkcionalnost u tom interesu za izmišljeno koji je prisutan od najranijh dana (pa djeca stvaraju svoje intimne svjetove u kojima igračke dobivaju svojstva znatno različita i veća od stvarne uporabne vrijednosti)? Alan Leslie predlaže tj. postulira postojanje jednog neuralnog sustava koji omogućuje razlikovanje stvarnosti i fikcije - sustava razdvajanja. On nam je bitan jer nam omogućuje korištenje izmišljenih sadžaja, ali za što? Tooby i Cosmides tvrde sljedeće - osim što jedinka mora biti sprema nositi se sa zahtjevima okoline, a to znači pronaći spolnog partnera, te osim što mora moći zadovoljiti potrebe svog tijela, a to su hrana, voda, odmor ta ista jedinka treba kreirati i održavati kapacitet svog mozga za učenje tj. usvajanje novih vještina. Za svaku ovu razinu (odnos prema okolini, prema sebi, prema kognitivnim sposobnostima svog mozga) pojedinac mora poduzeti niz aktivnosti a to on čini samo zato, postuliraju Tooby i Cosmides, jer je evolucijski došlo do povezivanja osjećaja zadovoljstva sa navedenim radnjama. Mi nešto činimo da bi se osjećali dobro a u isto vrijeme povećavamo svoju sposobnost da nađemo partnere, da se nahranimo i da naučimo nove vještine.

Korist od umjetnosti

Uloga umjetničkih sadržaja je u tome što su nam estetski interesanti i što nisu stvarni, a mi iz njih možemo mnogo naučiti i pripremiti se za događaje u budućnosti.

No koja je tu korist od umjetnosti? Od maštovitih, izmišljenih sadržaja? Upravo je tu bitan Lesliev koncept "sustava razdvajanja" jer mi uočavamo što je stvarno a što nije. Zapravo, ljudi su vjerojatno jedina vrsta koja može uočiti da su neke stvari samo potencijalno istinite, uvjetno točne (Npr. rečenica "Kišobran je korisno nositi sa sobom." jest točna ali samo ako je taj dan prognoza kiša). Uloga umjetničkih sadržaja je u tome što su nam oni prvo, evolucijski nametnuto, estetski interesanti a drugo, što iako smo uočili, putem 'sustava razdvajanja', da ti sadržaji nisu stvarni mi možemo mnogo iz njih naučiti i pripremiti se za događaje u budućnosti. Priča o Pinokiju je npr. poduka da se laž i obmana lako otkriju i samo naštete onome tko ih koristi. Na taj način dijete gubi motivaciju da laže, jer je kroz spomenuti sadržaj a ne na skup nači vlastitog iskustva, nešto bitno naučilo.