Kako i kad je svijet prepoznao virus Zika?

1. veljače 2016.g. je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila virus Zika emergentnim javno-zdravstvenim problemom od međunarodne važnosti (public health emergency of international concern-PHEIC) s pretpostavkom širenja virusa u druge dijelove svijeta.

Virus Zika (ZIKV) je otkriven 1947.g. u šumi Zika u Ugandi, u istočnoj Africi, po kojoj je virus i dobio ime. Prvi simptomi ove bolesti detektirani su u jednog pokusnog Rhesus majmuna koji je bio smješten u kavezu na šumskoj platformi, gdje se ispitivala žuta groznica. Njegov serum je u laboratoriju inokuliran intracerebralno u miševe koji su se razboljeli deset dana nakon inokulacije i iz filtrata njihovih mozgova je izoliran ZIKV. Slijedeće godine virus je izoliran i iz komarca Aedes africanus koji je ulovljen u istoj šumi. Potencijal prijenosa ZIKV preko A. africanus je potvrđen također u laboratorijskim uvjetima 1956.g. kada je virus prenešen na miševe i majmune. U ljudi je virus prvi put izoliran 1968.g. iz bolesnika iz Nigerije, dok su prve serološke potvrde infekcija u ljudi zabilježene još od 1951.g. Sve do 2007.g. infekcije ZIKV su bilježene samo u raznim zemljama tropske Afrike te jugoistočne Azije, kada je infekcija zabilježena na pacifičkom otoku Yap (Mikronezija). U svibnju 2015. g. je Panamerička zdravstvena organizacija (Pan American Health Organization -PAHO) izdala upozorenje o prvoj infekciji virusom Zika u Brazilu, nakon čega se virus raširio u cijelom Brazilu. Do 28. siječnja 2016.g., autohtone infekcije virusom Zika su zabilježene u 26 zemalja Južne Amerike, a 1. veljače 2016.g. je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila virus Zika emergentnim javno-zdravstvenim problemom od međunarodne važnosti (public health emergency of international concern-PHEIC) s pretpostavkom širenja virusa u druge dijelove svijeta.

Koje su značajke virusa Zika?

UV-zrake i gamma radijacija također mogu dovesti do inaktivacije različitih flavivirusa, a osjetljivi su i na dezinficijense kao što su: 1% sodium hipoklorit, 2% glutaraldehid, 70% etanol, 3-6% hidrogen peroksid te 3-8% formaldehid.

Virus Zika je jednolančani RNA virus pozitivnog polariteta iz roda Flaviviruses, porodice Flaviviridae. Građa ZIKV je slična građi ostalih flavivirusa. Genom ZIKV, kao i ostalih flavivirusa kodira genomski poliproten, koji se posljedično pocijepi na: kapsidni protein (C), prekursor membrane (prM), protein ovojnice (E) i nestrukturine proteine (NS): NS1, NS3, i NS5, koji su visoko konzervirani proteini i NS2A, NS2B, NS4A i NS4B, koji predstavljaju manje hidrofobne proteine. Nukleokapsidu (25-30 nm) obavija dvostruka lipidna ovojnica koja sadrži proteine E i M. Protein E zauzima najveći dio površine virusa te je direktno odgovoran za proces replikacije virusa, pri čemu sudjeluje u procesu vezivanja i fuzije za stanicu domaćina. Na površini virusne ovojnice nalaze se izdanci veličine oko 5-10 nm.

Nema za sada istraživanja u kojima su pokazani podaci o inaktivaciji ZIKV. Pretpostavlja se da se inaktivacija odvija kao i u drugih flavivirusa: inaktivacija virusa pri temperaturi višoj od  56°C kroz najmanje 30 minuta, pH ≤6. UV-zrake i gamma radijacija također mogu dovesti do inaktivacije različitih flavivirusa, a osjetljivi su i na dezinficijense kao što su: 1% sodium hipoklorit, 2% glutaraldehid, 70% etanol, 3-6% hidrogen peroksid te 3-8% formaldehid. 

Koji su putovi prijenosa virusa Zika?

Komarci

Glavni put prijenosa ZIKV se odvija putem komaraca iz roda Aedes: A. africanus, A. aegypti, A. luteocephalus, A. furcifer, A. vitattus, A. apicoargenteus, a tek je potrebno istražiti koliki je stvarni potencijal tigrastog komarca, A. albopictus u prijenosu ZIKV. Prirodno stanište ovog komarca su tropska i suptropska područja Jugoistočne Azije, ali se on zbog svoje dobre prilagodljivosti na različite klimatske uvjete raširio u zadnjih dvadesetak godina u različite dijelove svijeta, u prvom redu zahvaljujući međunarodnoj trgovini i međunarodnim putovanjima. Živi u bliskom kontaktu s ljudima i leti i hrani se krvlju uglavnom danju, ali i u zoru i tijekom sumraka. Već gotovo desetak godina je prisutan i u Hrvatskoj. U Gabonu je nedavno provedeno opsežno retrogradno istraživanje na serumima i komarcima prikupljenim u razdoblju od 2007.g. do 2010.g. tijekom kojeg su istraživači pokušali utvrditi cirkulaciju različitih arbovirusa u toj zemlji. Istraživanju su prethodile velike epidemije virusa denge (DENV) i virusa chikungunya (CHIKV) te pojavnost i brzo širenje A. albopictus u cijeloj zemlji koji je postao i primarni vektor širenja ovih bolesti. Tijekom istraživanja testirano je 4312 seruma bolesnika koji su imali vrućicu s algičkim sindromom te 4665 komaraca razvrstanih u devet vrsta te raspoređenih u pulove za testiranje, od kojih je 127 pulova sadržavalo A. albopictus. Pet bolesnika iz urbanih dijelova Gabona je bilo pozitivno na ZIKV, dok su dva pula tigrastih komaraca, također iz urbanih dijelova zemlje, bila pozitivna na ZIKV. Sličan omjer pozitivnih komaraca je bio pokazan i na DENV, kao i na ZIKV, što je upućivalo i na istovremenu, neprepoznatu epidemiju ZIKV. Ova istraživanja su pokazala dvije važne epidemiološke činjenice: mogućnost prijenosa ZIKV ne samo u ruralnim, nego i urbanim sredinama te potencijalno veliku ulogu A. albopictus u prijenosu ZIKV, što zbog već spomenute globalne distribucije tigrastih komaraca može predstavljati ozbiljnu prijetnju za potencijalno širenje ZIKV. Da bi komarac postao infektivan za ljude, ZIKV treba 10-14 dana životnog ciklusa u komarcu. Komarci se inficiraju dok se hrane krvlju na osobama s viremijom koje imaju manifestnu ili asimptomatsku infekciju ZIKV. 

Interhumani prijenos

 

Prijenos s majke na dijete – za koje je kongenitalne anomalije kriv virus Zika?

Za sada nema dokaza da se ZIKV prenosi majčinim mlijekom i da na taj način prenešen može uzrokovati infekciju i bolest te se preporuča dojenje u endemskim područjima zbog drugih beneficija koje dojenje ima za djecu.

Majke koje su inficirane ZIKV pod kraj trudnoće (dva tjedna do poroda), mogu prenijeti ZIKV na plod, a novorođenčad mogu razviti simptome bolesti uzrokovane ZIKV. Također je pokazano da infekcija ZIKV može biti prenešena na plod tijekom trudnoće te koliko za sada ograničene opservacije pokazuju uzrokovati kongenitalne anomalije. Povezanost mikrocefalije i infekcije ZIKV u trudnoći prvi put je ozbiljno registrirana u Brazilu gdje je velika epidemija ZIKV zabilježena početkom 2015.g. Liječnici su u rujnu 2015.g. zapazili povećani postotak djece koja se rađa s mikrocefalijom te su to počeli povezivati s infekcijom ZIKV tijekom trudnoće. ZIKV je molekularnom dijagnostikom dokazan i u amnionskoj tekućini u dvije trudnice u kojih je ultrazvukom postavljena sumnja na mikrocefaliju. Od ukupno 35 opservirane djece koja su se rodila s mikrocefalijom u Brazilu i čije su majke živjele ili boravile u području cirkulacije ZIKV, 71% njih je imalo tešku mikrocefaliju; 49% je imalo neki od neuroloških poremećaja, kao što su: hipertonija ili spasticitet i konvulzije. Gotovo sva djeca koja su obrađena neuroradiološki imala su poremećaje u smislu kalcifikata u mozgu, povećanja ventrikula i poremećaj migracije neurona.  Dodatnim testiranjem isključeni su drugi potencijalni virusi kao uzročnici kongenitalnih malformacija u ispitivane djece. Nedavno opisani slučaj pobačaja djeteta s dijagnosticiranom mikrocefalijom u 29 tjednu gestacije u Sloveniji, čija je majka u prvom trimestru trudnoće boraveći u Brazilu imala simptome infekcije ZIKV, pokazao je također na autopsiji slijedeće poremećaje: gotovo kompletna agirija, hidrocefalus, multifokalne distrofične kalcifikacije u koretksu i subkorteksu bijele mase s blagom fokalnom upalom. Svakako će biti potrebna opsežnija istraživanja razvoja kongenitalnih malformacija u djece s područja gdje cirkulira ZIKV prije donošenja većih zaključaka o ulozi ZIKV u izazivanju kongenitalnih malformacija.

Za sada nema dokaza da se ZIKV prenosi majčinim mlijekom i da na taj način prenešen može uzrokovati infekciju i bolest te se preporuča dojenje u endemskim područjima zbog drugih beneficija koje dojenje ima za djecu.

Prijenos spolnim putem - što za sada znamo?

Kako za sada infekcije ZIKV ne izazivaju teže kliničke oblike bolesti, a opasnost postoji za plod, preporuča se izbjegavanje seksualnih kontakata s muškarcima koji su boravili u endemskom području ZIKV, za cijelo vrijeme trudnoće ili spolni odnosi uz zaštitu kondomom, pri čemu partnerice moraju biti svjesne da kondom ne predstavlja stopostotnu zaštitu.

Ovaj način prijenosa ZIKV još nije u potpunosti istražen i jasan. Prvi prijenos ZIKV spolnim putem zabilježen je 2008.g. i vezuje se uz američkog istraživača iz Colorada, koji je prethodno boravio na istraživanjima u Senegalu. Po povratku je imao simptome infekcije ZIKV, a deset dana kasnije je simptome razvila i njegova supruga koja je cijelo vrijeme boravila u Coloradu. Za sada je jasno da se virus može naći u ejakulatu, a bolesnici mogu imati i hematospermiju. Virus se ejakulatom može prenijeti na seksualnog partnera, ali nije za sada dokazano da bi žene inficirane ZIKV mogle prenijeti virus na partnera. Teorijski postoji mogućnost prijenosa putem krvi preko mikrotrauma od žene u viremiji, ali takav slučaj do sada nije opisan u dostupnoj literaturi. Međutim, ZIKV se s muškarca može prenijeti bez obzira je li bolest simptomatska ili asimptomatska, a zabilježen je i prijenos tijekom inkubacije, prije pojave simptoma, ali i u fazi rekonvalescencije, nakon što se simptomi izgube. Postoje različite kalkulacije o perzistenciji virusa u ejakulatu, od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, za što još nema pouzdanih informacija baziranih na sustavnim istraživanjima. Nije također poznato može li se ZIKV prenijeti tijekom oralnog seksa, ejakulatom ili slinom. U siječnju 2016.g., talijanski istraživači su pokazali da se ZIKV u bolesnice koja se četiri dana prije vratila iz Dominikanske Republike, zadržao u slini i urinu kroz 29 dana, a u plazmi 10 dana nakon početka simptoma bolesti. Štoviše, koncentracija virusa u slini i urinu je bila značajno viša nego u plazmi. Kako za sada infekcije ZIKV ne izazivaju teže kliničke oblike bolesti, a opasnost postoji za plod, preporuča se izbjegavanje seksualnih kontakata s muškarcima koji su boravili u endemskom području ZIKV, za cijelo vrijeme trudnoće ili spolni odnosi uz zaštitu kondomom, pri čemu partnerice moraju biti svjesne da kondom ne predstavlja stopostotnu zaštitu.

Postoji li rizik prijenosa transfuzijom krvi?

Teško je trenutno predvidjeti kolika je realna opasnost od prijenosa ZIKV putem transfuzije krvi.

Preko 130 arbovirusa mogu uzrokovati infekcije i bolesti u ljudi te imaju i značajan potencijal prijenosa putem transfuzije krvi. Vjeruje se da arbovirusi koje se prenose komarcima predstavljaju iznimno veliku opasnost za prijenos transfuzijom krvi tijekom velikih epidemija. Teško je trenutno predvidjeti kolika je realna opasnost od prijenosa ZIKV putem transfuzije krvi. Za sada su provedena samo ograničena istraživanja na ovu tematiku. Prva molekularna dijagnostika u dobrovoljnih davalaca krvi provedena je u Francuskoj Polineziji na 1505 davalaca, gdje je dokazano da je 2,8% davalaca bilo zaraženo. Među zaraženim davaocima, njih 26,2% je imalo simptome bolesti uzrokovane ZIKV tri do 10 dana nakon doniranja krvi. Tijekom epidemije u Brazilu postoje izvješća o prijenosu ZIKV transfuzijom krvi, a u tijeku su dodatna ispitivanja. Također ne postoje još podaci koliko su tehnologije za redukciju patogena, koje se koriste u transfuziologiji, uspješne u redukciji koncentracije ZIKV.

Američka administracija za hranu i lijekove (FDA) je 16.02.2016. izdala smjernice (FDA smjernice (pdf))za redukciju prijenosa ZIKV putem krvnih derivata (puna krv, komponente krvi). Centri za transfuziologiju trebaju provesti edukaciju svojih stručnjaka o rizicima od prijenosa ZIKV te simptomima bolesti, a za donore trebaju izraditi adekvatne informacije o simptomima infekcije i načinima prijenosa ZIKV. Također za donore trebaju izraditi upitnike u kojima će donori navesti podatke o boravku u endemskim područjima ZIKV u zadnja četiri tjedna, a koje će popuniti prije doniranja krvi. Također, od donora se traži da odmah jave u centre za transfuziologiju, ako im je u 14 dana od doniranja krvi dijagnosticirana infekcija ZIKV ili su razvili slične simptome. Također se preporuča da se kroz četiri tjedna ne uzima krv od donora koji su: inficirani ZIKV; putovali u endemska područja ZIKV i koji su dva tjedna od puta razvili simptome koji mogu biti povezani s infekcijom ZIKV; imali spolni odnos s muškarcem inficiranim ZIKV; imali spolni odnos s muškarcem koji je boravio ili živio u endemskim područjima ZIKV tri mjeseca prije odnosa; putovali ili boravili u endemskim područjima ZIKV.     

Je li moguć prijenos s divljih i domaćih životinja?

Ne postoje pouzdani podaci o tom da bi domaće životinje mogle imati ulogu u direktnom prijenosu virusa na čovjeka.

Kao što je već rečeno, ZIKV je virus koji se prenosi komarcima (arbovirus) te za sada nema pouzdanih podataka da se može na čovjeka prenijeti kontaktom s divljim ili domaćim životinjama. Dosadašnja oskudna istraživanja i opservacije su pokazale da ZIKV može inficirati majmune, koji uglavnom nemaju nikakve simptome bolesti, ili su u nekoliko slučajeva pokazali vrlo blage simptome infekcije. Također ne postoje pouzdani podaci o tom da bi domaće životinje mogle imati ulogu u direktnom prijenosu virusa na čovjeka. Ograničena studija iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokazala je da krave, konji, koze, patke i šišmiši mogu biti inficirani ZIKV, bez dokaza da bi infekciju mogli direktno prenijeti na čovjeka. Koji je njihov eventualni potencijal kao rezervoara ZIKV, treba tek utvrditi.  

Gdje je virus Zika rasprostranjen?

Za sada nema potvrde o importiranim slučajevima ZIKV u Hrvatskoj.

Virus Zika kontinuirano osvaja nova područja u različitim dijelovima svijeta bilo da se širi lokalno, bilo da se radi o importiranim infekcijama putnika. Područja u kojima za sada nalazimo ZIKV su: Cape Verde; Meksiko; Karibi, Aruba, Barbados, Bonaire, Kuba, Curaçao, Dominica, Dominikanska Republika, Guadeloupe, Haiti, Jamaica, Martinique, Commonwealth Puerto Rico- teritorij Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Saint Martin, Saint Vincent, Grenadines, Sint Maarten, Trinidad i Tobago, Djevičanski otoci (SAD); Centralna Amerika (Costa Rica, El Salvador, Guatemala, Honduras, Nicaragua, Panama); Pacifički otoci: Američka Samoa, Marshall Islands, Nova Caledonia, Samoa, Tonga); Južna Amerika:  Bolivia, Brazil, Colombia, Ecuador, French Guiana,Guyana, Paraguay, Suriname, Venezuela. Podaci o kretanju ZIKV mogu se naći u podacima Europskog centra za kontrolu bolesti (ECDC) na stranici: http://ecdc.europa.eu/en/healthtopics/zika_virus_infection/zika-outbreak/Pages/Zika-countries-with-transmission.aspx#fulllist.  Za sada nema potvrde o importiranim slučajevima ZIKV u Hrvatskoj.

Kako dijagnosticiramo virus Zika?

Dijagnostika ZIKV u Republici Hrvatskoj se obavlja u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.

Virus Zika je patogen s kojim možemo rukovati u laboratorijima razine 2 biosigurnosti (BSL2). Molekularna detekcija nukleinskih kiselina je metoda izbora, a dodatno se može koristiti i serološka dijagnostika. Izolacija virusa ima epidemiološko i znanstveno značenje, ali se u rutinskoj dijagnostici ne koristi.

Detekcija nukleinskih kiselina se vrši uz pomoć metode reverzne transkripcije-lančane reakcije polimeraze (RT-PCR) koja je postavljena tako da detektira genomsku regiju nestrukturnog proteina 5. Za ovu vrstu dijagnostike, najbolje je prikupiti uzorke sline i urina kroz 3-5 dana nakon početka bolesti te serum kroz 1-3 dana od početka bolesti. Virus je moguće detektirati u urinu i slini i nekoliko tjedana od infekcije ZIKV. Virusna RNA se može detektirati i u ejakulatu muškaraca inficiranih ZIKV kroz više tjedana od početka bolesti ili akviriranja infekcije u asimptomatskih muškaraca te amnionskoj tekućini inficiranih trudnica. Amniocenteza se ne provodi rutinski nego se uzorci prikupljaju samo u trudnica s pozitivnim nalazom na ZIKV ili pozitivnom anamnezom i simptomima sličnim ZIKV infekciji te sumnji na kongenitalne malformacije ploda tijekom ultrazvučnog pregleda (mikrocefalija). Detekcija ZIKV RNA u cerebrospinalnom likvoru se ne provodi rutinski, ali je svakako indikacija za pretragu u bolesnika koji razviju simptome meningoencefalitisa i neuroloških ispada. Serološka dijagnostika uključuje enzimske imunoeseje (ELISA) i testove imunoflouorescencije koji detektiraju specifična IgM i IgG antitijela. Jako je važno pri serološkoj dijagnostici ZIKV, u isto vrijeme isključiti infekcije i/ili koinfekcije s nekim drugim flavivirusima: DENV, virusom zapadnog Nila (WNV), japanskog encefalitisa (JE) te krpeljnog meningoencefalitisa te križne imunoreakcije. Za potvrdu akutne infekcije, ove metode se moraju kombinirati s testovima neutralizacije (u kojima se također mogu pojaviti križne reakcije na druge flaviviruse u nižim titrovima)  i RT-PCR. Laboratorijska dijagnostika se tijekom epidemije ne mora rutinski provoditi u svih osoba sa sumnjom na ZIKV, ali je obavezna u trudnica koje su boravile u endemskim područjima ili područjima gdje vlada epidemija ili su imale seksualni kontakt s muškarcima koji su zadnja tri mjeseca prije spolnog odnosa boravili u endemskim/epidemijskim područjima ZIKV.

Dijagnostika ZIKV u Republici Hrvatskoj se obavlja u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.   

Koji su simptomi bolesti uzrokovani virusom Zika?

Virus Zika koliko je za sada poznato češće uzrokuje blage ili asimptomatske oblike bolesti, a simptomi su u bolesnika često blagi. Radi se o samoograničavajućoj bolesti kratkog tijeka, a pretpostavlja se da se simptomatska bolest pojavljuje u svega oko 20% inficiranih. Simptomi bolesti su često slični simptomima koje uzrokuju DENV ili CHIKV, ali blažeg intenziteta. Bolesnici imaju povišenu temperaturu (<38,5 °C), makulopapulozni, crveni osip, bolove u zglobovima, ponekad uz edem osobito malih zglobova šaka i stopala te injekciju konjuktiva i retroorbitalnu bolnost. U sklopu općeg algičkog sindroma, mogu se javiti i mialgije i glavobolja. Period inkubacije je kratak, vjerojatno nekoliko dana, do tjedna dana, ali se za sada kalkulira da bi u pojedinim slučajevima mogla biti i do dva tjedna.

Smrtnost je iznimno rijeka.

Međutim, u zadnje vrijeme se infekcija ZIKV počela povezivati također s pojavom Guillain-Barre sindroma. Guillain-Barre sindrom je ozbiljna imunološki posredovana bolesti, koja se manifestira s progresivnom paralizom tijekom jednog do tri tjedna, sa stopom smrtnosti od 5%, ali i do 20% u bolesnika s težim oblikom boesti. Različiti mikroorganizmi su optuženi da mogu inducirati Guillain-Barre sindrom (npr. Campylobacter jejuni, Mycoplasma pneumoniae, virus Epstein-Barr, virus varicella-zoster, virus hepatitisa E, virusi influence uključujući H1N1, ali i flavivirusi kao što su: DENV, virus japanskog encefalitisa,   virus zapadnog Nila  i dr.). Jedno od prvih sustavnih istraživanja objavljenih nedavno u Lancetu dovode u jasnu vezu mogućnost induciranja Guillain-Barre sindroma tijekom infekcije ZIKV. Istraživanje je provedeno od listopada 2013. do travnja 2014.g., tijekom velike epidemije ZIKV u Francuskoj Polineziji. Za to vrijeme, u 42 bolesnika je dijagnosticiran Guillain-Barre sindrom, a u 41 bolesnika je dokazana infekcija ZIKV. Elektrofiziološki je pokazano da bolesnici imaju akutnu motornu aksonalnu neuropatiju (AMAN) i brzu progresiju bolesti, a jedna trećina bolesnika se pogoršavala prema respiratornoj insuficijenciji. Na sreću, nitko od bolesnika nije umro. Kao što je već istaknuto, Guillain-Barre sindrom mogu uzrokovati brojni flavivirusi te je potrebno dodatno istražiti je li uloga ZIKV u njegovoj indukciji veća ili manja u odnosu na ostale flaviviruse i koja je moguća uloga koinfekcija ZIKV i nekog drugog flavivirusa. Nedavno su opisani pojedinačni slučajevi meningoencefalitisa u 81-godišnjeg bolesnika s ZIKV infekcijom te hemipareze i dizurije u 15-godišnje bolesnice.

U djece se ZIKV bolest manifestira kao i u odraslih, a češće je blagog kliničkog oblika.

Diferencijalno dijagnostički u prvom redu dolaze infekcije uzrokovane DENV i CHIKV, a pored toga i brojne virusne osipne bolesti s općim algičkim sindromom i vrućicom te injekcijom konjunktiva.

Koje su mjere prevencije protiv virusa Zika?

Trudnice ne bi trebale boraviti/putovati u endemska/epidemijska područja ZIKV, a u slučaju potrebe za putovanjem, potrebno je korištenje repelenata i redovita ginekološka kontrola. Također, trudnice i žene koje planiraju trudnoću ne bi trebale imati spolne odnose s muškarcima koji su zadnja tri mjeseca boravili u endemskim/epidemijskim područjima ZIKV.

Učinkovito cjepivo protiv ZIKV za sada ne postoji. Obzirom da virus do prije nekoliko godina nije bio raširen u većem dijelu svijeta i da je uzrokovao blage kliničke oblike bolesti, nije postojala potreba za razvojem cjepiva. Današnja situacija s brzim širenjem ZIKV u različite dijelove svijeta i mogućom povezanošću ZIKV s kongenitalnim malformacijama i pojavom Guillain-Barre sindroma, potreba razvoja cjepiva se nameće kao realno pitanje. Međutim, to pitanje nameće i etičke probleme kliničkih istraživanja cjepiva i primjene cjepiva u trudnica i žena reproduktivne dobi.

Najvažnija mjera prevencije od infekcije ZIKV je danas zaštita od komaraca u smislu redukcije broja komaraca u čovjekovoj okolini te osobne zaštite od uboda komaraca.

Komarci i njihovi uzgajališta predstavlja značajan faktor rizika za Zika zaraze virusom. Prevencija i kontrola temelji se na smanjenju broja komaraca i kroz smanjenje izvora (uklanjanje i mijenjanje uzgajalištima) i smanjenje kontakta između komaraca i ljudi.

U područjima gdje ima komaraca treba nositi odjeću po mogućnosti svijetle boje koja pokriva cijelo tijelo. Na prozore i vrata je potrebno postaviti zaštitne mreže, kao po potrebi postaviti i mreže iznad kreveta i koristiti klimatske uređaje u prostorima gdje se boravi i spava. Iznimno je važno isprazniti ili pokriti sve spremnike s vodom u kojima komarci mogu postavljati svoja jajašca (npr. vaze za cvijeće, fontane, bazene, buradi, voda za piće za domaće životinje, otpadne gume, oluci i sl.). Repelenati koji se koriste trebaju sadržavati DEET (N, N-dietil-3-metilbenzamid), IR3535 (3- [N-acetil-N-butil] -aminopropionic kiseline) ili icaridin (1-piperidinkarboksilne kiseline, 2- (2-hidroksietil) -1 methylpropylester). Upute o primjeni proizvoda treba strogo poštivati.

Trudnice ne bi trebale boraviti/putovati u endemska/epidemijska područja ZIKV, a u slučaju potrebe za putovanjem, potrebno je korištenje repelenata i redovita ginekološka kontrola. Također, trudnice i žene koje planiraju trudnoću ne bi trebale imati spolne odnose s muškarcima koji su zadnja tri mjeseca boravili u endemskim/epidemijskim područjima ZIKV.

Postoji li terapija za liječenje bolesti uzrokovane virusom Zika?

Ne postoji specifična terapija za liječenje infekcija uzrokovanih ZIKV. Primijenjuje se simptomatska terapija koja uključuje: mirovanje, nadoknadu tekućine i elektrolita te antipiretike i analgetike. Od analgetika i antipiretka se preporuča uzimanje paracetamola, a acetilsalicilnu kiselinu i  nesteroidne antiupalne lijekove ne treba koristiti dok se ne isključi potencijalna infekcija DENV. 

Osnovne činjenice o infekciji virusom Zika

Virus Zika (ZIKV) je otkriven 1947.g. u šumi Zika u Ugandi, u istočnoj Africi, po kojoj je virus i dobio ime.

Virus Zika je jednolančani RNA virus pozitivnog polariteta iz roda Flaviviruses, porodice Flaviviridae.

Glavni put prijenosa ZIKV se odvija putem komaraca iz roda Aedes: A. africanus, A. aegypti, A. luteocephalus,  A. furcifer, A. vitattus, A. apicoargenteus,  A. albopictus.

Majke koje su inficirane ZIKV pod kraj trudnoće (dva tjedna do poroda), mogu prenijeti ZIKV na plod, a novorođenčad mogu razviti simptome bolesti uzrokovane ZIKV. Također je pokazano da infekcija ZIKV može biti prenešena na plod tijekom trudnoće i uzrokovati kongenitalne anomalije (npr. mikrocefalija).

Virus Zika se ejakulatom može prenijeti na seksualnog partnera.

Američka administracija za hranu i lijekove (FDA) je 16.02.2016. izdala smijernice (Smjernice FDA (pdf)) za redukciju prijenosa ZIKV putem krvnih derivata (puna krv, komponente krvi).

Virus Zika se prenosi komarcima te za sada nema pouzdanih podataka da se može na čovjeka prenijeti kontaktom s divljim ili domaćim životinjama.

Podaci o kretanju ZIKV mogu se naći u podacima Europskog centra za kontrolu bolesti (ECDC) na stranici: ECDC

Molekularna detekcija nukleinskih kiselina je metoda izbora, a dodatno se može koristiti i serološka dijagnostika. Laboratorijska dijagnostika se tijekom epidemije ne mora rutinski provoditi u svih osoba sa sumnjom na ZIKV, ali je obavezna u trudnica koje su boravile u endemskim područjima ili područjima gdje vlada epidemija ili su imale seksualni kontakt s muškarcima koji su zadnja tri mjeseca prije spolnog odnosa boravili u endemskim/epidemijskim područjima ZIKV.

Bolesnici imaju povišenu temperaturu (<38,5 °C), makulopapulozni, crveni osip, bolove u zglobovima, ponekad uz edem osobito malih zglobova šaka i stopala te injekciju konjuktiva i retroorbitalnu bolnost. U sklopu općeg algičkog sindroma, mogu se javiti i mialgije i glavobolja. U zadnje vrijeme se infekcija ZIKV počela povezivati također s pojavom Guillain-Barre sindroma.

Učinkovio cjepivo protiv ZIKV za sada ne postoji. Potrebno je primijeniti uobičajene mjere zaštite od komaraca.

Ne postoji specifična terapija za liječenje infekcija uzrokovanih ZIKV. Primijenjuje se simptomatska terapija. Od analgetika i antipiretka se preporuča uzimanje paracetamola, a acetilsalicilnu kiselinu i  nesteroidne antiupalne lijekove ne treba koristiti dok se ne isključi potencijalna infekcija DENV.

Literatura

1. Balm MN, Lee CK, Lee HK, i sur. A diagnostic polymerase Chain reaction assay for Zika virus. J Med Virol 2012; 84: 1501-5.
2. Barreto ML, Barral-Netto M, Stabeli R, Almeida-Filho N, Vasconcelos PF, Teixeira M, Buss P, Gadelha Pei i sur. Zika virus and microcephaly in Brazil: a scientific agenda. Lancet. 2016 Mar 5;387(10022):919-21.
3. Baronti C, Piorkowski G, Charrel RN, Boubis L, Leparc-Goffart I, de Lamballerie X. Complete coding sequence of zika virus from a French polynesia outbreak in 2013. Genome Announc. 2014 Jun 5;2(3).
4. Barzon L, Pacenti M, Berto A,  i sur. Isolation of infectious Zika virus from saliva and rolonged viral RNA shedding in a traveller returning from the Dominican Republic to Italy, January 2016. Euro Surveill. 2016 Mar 10;21(10).
5. Brito C. Zika Virus: A New Chapter in the History of Medicine. Acta Med Port.2015 Nov-Dec;28(6):679-80.
6. Cao-Lormeau VM, Blake A, Mons S, i sur. Guillain-Barré Syndrome outbreak associated with Zika virus infection in French Polynesia: a case-control study. Lancet. 2016 Feb 29. pii: S0140-6736(16)00562-6.
7. Chan JF, Choi GK, Yip CC, Cheng VC, Yuen KY. Zika fever and congenital Zika syndrome: An unexpected emerging arboviral disease. J Infect. 2016 Mar 3. pii:S0163-4453(16)00061-X.
8. Charrel RN, Leparc-Goffart I, Pas S, de Lamballerie X, Koopmans M, Reusken C. State of knowledge on Zika virus for an adequate laboratory response [Submitted]. Bull World Health Organ E-pub: 10 Feb 2016. doi: http://dx.doi.org/10.2471/BLT.16.171207
9. Grard G, Caron M, Mombo IM,  i sur. Zika virus in Gabon (Central Africa)--2007: a new threat from  Aedes albopictus? PLoS Negl Trop Dis. 2014 Feb 6;8(2):e2681.
10. Hayes EB. Zika virus outside Africa. Emerg Infect Dis. 2009 Sep;15(9):1347-50.
11. http://ecdc.europa.eu/en/healthtopics/zika_virus_infection/zika-outbreak/Pages/Zika-countries-with-transmission.aspx#fulllist
12. http://www.cdc.gov/zika/geo/
13. http://www.fda.gov/downloads/BiologicsBloodVaccines/GuidanceComplianceRegulatory Information/Guidances/Blood/UCM486360.pdf
14. http://www.who.int/mediacentre/factsheets/zika/en/
15. http://www.zikavirusnet.com/
16. Karwowski MP, Nelson JM, Staples JE, i sur. Zika Virus Disease: A CDC Update for Pediatric Health Care Providers. Pediatrics. 2016 Mar 23. pii:peds.2016-0621.
17. Kraemer MU, Sinka ME, Duda KA,  i sru. The global compendium of Aedes aegypti and Ae. albopictus occurrence. Sci Data. 2015 Jul 7;2:150035. doi: 10.1038/sdata.2015.35.
18. Marano G, Pupella S, Vaglio S, Liumbruno GM, Grazzini G. Zika virus and the never-ending story of emerging pathogens and Transfusion Medicine. Blood Transfus. 2016 Mar;14(2):95-100.
19. Marcondes CB, Ximenes MF. Zika virus in Brazil and the danger of infestation by Aedes (Stegomyia) mosquitoes. Rev Soc Bras Med Trop. 2015 Dec 22. pii: S0037-6822015005003102.
20. Millichap JG. Zika Virus Infection and Microcephaly. Pediatric Neurology Briefs. 2016;30(1):8. doi:10.15844/pedneurbriefs-30-1-7.
21. Mlakar J, Korva M, Tul N, i sur. Zika Virus Associated with Microcephaly. N Engl J Med. 2016 Mar 10;374(10):951-8.
22. Musso D, Roche C, Robin E, Nhan T, Teissier A, Cao-Lormeau VM. Potential sexual transmission of Zika virus. Emerg Infect Dis. 2015 Feb;21(2):359-61. doi: 10.3201/eid2102.141363. Erratum in: Emerg Infect Dis. 2015 Mar;21(3):552.
23. Musso D, Roche C, Nhan TX, Robin E, Teissier A, Cao-Lormeau VM. Detection of Zika virus in saliva. J Clin Virol. 2015 Jul;68:53-5.
24. Omer SB, Beigi RH. Pregnancy in the Time of Zika: Addressing Barriers for Developing Vaccines and Other Measures for Pregnant Women. JAMA. 2016;315(12):1227-1228.
25. Petersen E, Wilson ME, Touch S, i sur. Rapid Spread of Zika Virus in The Americas - Implications for Public Health Preparedness for Mass Gatherings at the 2016 Brazil Olympic Games. Int J Infect Dis. 2016 Mar;44:11-5.
26. Smith DW, Mackenzie J. Zika virus and Guillain-Barré syndrome: another viral cause to add to the list. Lancet. 2016 Feb 29. pii: S0140-6736(16)00564-X.
27. Staples JE, Dziuban EJ, Fischer M, i sur. Interim Guidelines for the Evaluation and Testing of Infants with Possible Congenital Zika Virus Infection - United States, 2016. MMWR Morb Mortal Wkly Rep. 2016 Jan 29;65(3):63-7.
28. Venturi G, Zammarchi L, Fortuna C, i sur. An autochthonous case of Zika due to possible sexual transmission, Florence, Italy, 2014. Euro Surveill. 2016 Feb 25;21(8).
29. Vogel G. INFECTIOUS DISEASE. Evidence grows for Zika virus as pregnancy danger. Science. 2016 Mar 11;351(6278):1123-4.