Neke od njih su:

1. Dokumentirati vrstu napadaja i frekvenciju;

2. Dokumentirati etiologiju epilepsije;

3. EEG;

4. CT ili MR;

5. Raspraviti o nuspojavama antiepileptičkih lijekova ;

6. Bolesniku s rezistentnom epilepsijom ponuditi operaciju;

7. Savjetovati o sigurnosti od napadaja.

8. Savjetovati reproduktivno sposobne žene.

Jesu li formalne smjernice potrebne za "poboljšanje kvalitete" u skrbi epilepsije nije dokazano, jer nezamislivo je da bilo epileptolog već ne slijedi ove preporuke. Čak i ako su nove smjernice potrebne nije jasno hoće li bitno utjecati na ponašanje liječnika. Parametri AAN za operacije rezistentnih epilepsija iz 2003. godine do sada nisu uspjeli postići svoj cilj - dobivanje pacijenata ranije na operaciju. Zašto bi nove smjernice bile učinkovitije? Integracija smjernica u medicinsku naobrazbu bi trebala biti sljedeći korak kako bi se osiguralo da svi pružatelji zdravstvene zaštite imaju barem osnovne alate za skrb za bolesnika s epilepsijom. Za one koji su već završili obuku, programi koji se bave ovim temeljnim mjerama kvalitete trebaju biti dostupni za liječnike primarne zdravstvene zaštite i druge kliničare. Nove smjernice za neurologe trebale bi biti praktične i odraz dokumentiranih nedostataka u skrbi za bolesnike, a ne hipotetske.