Otrovanje se može manifestirati različitim kliničkim simptomima, uključujući bol u trbuhu, povraćanje, tremor, poremećaj stanja svijesti, epileptički napadaj, poremećaj srčanog ritma i respiracijsku depresiju. Ovi su simptomi ponekad jedini znakovi za postavljanje dijagnoze kada je uzrok toksičnosti nepoznat u vrijeme početne procjene i liječenja. Dijagnoza može biti komplicirana mogućnošću trovanja s više lijekova ili tvari.

Prognoza i klinički tijek oporavka otrovanog pacijenta ovisi o kvaliteti skrbi koja se pruža unutar prvih nekoliko sati u hitnoj službi. Najčešće, u većini slučajeva, lijek ili toksin mogu se brzo identificirati pažljivom anamnezom, usmjerenim fizikalnim pregledom i dostupnim laboratorijskim pretragama. Pokušaji identifikacije otrova nikada ne bi trebali odgoditi potpornu skrb koja spašava život. Nakon stabilizacije potrebno je razmotriti načine kako minimizirati bioraspoloživost toksina koji još nije apsorbiran, koje antidote (ako ih ima) primijeniti i, ako postoje, druge mjere za poboljšanje eliminacije toksične tvari.

Postoji pet antidota koji su veoma vremenski ovisni, a odgoda njihove primjene može dovesti do naglog pogoršanja stanja pacijenta. To su kisik, hipertonična glukoza, tiamin, nalokson i hidroksikobalamin. Kod pacijenata koji su bili žrtva strukturnih požara, potrebno je rano posumnjati na žrtve trovanje cijanidom.

U ovim smjernicama predstavljeni su svi segmenti pristupa otrovanom bolesniku, što uključuje početnu stabilizaciju, sustavni pristup anamnestičke podatcima i fizikalnim znakovima, objedinjavanje tih podataka u toksidrome, kao i pristup suportivnoj njezi, dekontaminaciji, principima liječenja antidotima te pojačanoj eliminaciji ksenobiotika.

Jasmin Hamzić, Bojana Radulović, Lidija Vugrinec, Arnes Rešić, Mila Lovrić, Andrijana Ščavničar, Ana Vujaklija Brajković, Kristina Pliško, Robert Likić, Ivan Gornik