U starijih pacijenata, koji često imaju višestruka stanja, polifarmacija je često prikladna, ali uključuje rizik od nuspojava, a ponekad, povećani rizik od morbiditeta i mortaliteta. Ovaj rizik je posebno očit kada polifarmacija uključuje potencijalno neprikladne lijekove: one za koje je omjer koristi i rizika nepovoljan.
Definicija polifarmacije ostaje različita od zemlje do zemlje, a studije čiji je cilj procijeniti njezinu učestalost u različitim zemljama teško je usporediti zbog heterogenosti primijenjenih metodologija (koje se odnose na, npr. izvore podataka, profile pacijenata i trajanje studije). Istraživači su proveli studiju na tu temu u šest europskih zemalja, a ova bi transnacionalna usporedba mogla pomoći u identificiranju načela koja bi se trebala primijeniti od jedne zemlje do druge.
Retrospektivna kohortna studija provedena je pomoću baza podataka koje hostira IQVIA. Svaka baza podataka uključivala je čak nekoliko stotina tisuća anonimiziranih elektroničkih medicinskih zapisa iz panela liječnika opće prakse. Podaci su reprezentativni za primarnu zdravstvenu zaštitu u svakoj pojedinačnoj zemlji. U ovu su analizu bili uključeni pacijenti u dobi od ≥ 65 godina koje su njihovi liječnici pratili ≥ 12 mjeseci i imali su najmanje dvije konzultacije tijekom 2018. Razdoblje studije produžilo se tijekom 2018.
Prevalencija polifarmacije određena je propisivanjem najmanje pet lijekova tijekom razdoblja od 6 mjeseci, isključujući tretmane za akutna stanja, lokalna liječenja, medicinske uređaje i specijalističke recepte. Provedena je analiza kako bi se procijenila težina potencijalno neprikladnih lijekova među receptima za opioide, antipsihotike, benzodiazepine i inhibitore protonske pumpe (PPI).
Populacije ispitivane općenito su bile usporedive između zemalja (prosječna dob, 75-76 godina; 54%-56% žene). Prevalencija polifarmacije varirala je od 22,8% u Ujedinjenom Kraljevstvu do 58,3% u Njemačkoj, a prevalencija propisivanja ≥ 10 lijekova u rasponu od 11,3% u Ujedinjenom Kraljevstvu do 28,5% u Njemačkoj. U Francuskoj je prevalencija ove dvije razine polifarmacije bila 58,0% odnosno 22,9%. Charlsonov indeks komorbiditeta bio je nula za 33,7% (Njemačka) do 68,7% (Ujedinjeno Kraljevstvo) uključenih pacijenata (58,8% u Francuskoj).
Postotak potencijalno neprikladnih recepata za lijekove bio je najveći za IPP, u rasponu od 42,3% do 65,5% (48,4% u Francuskoj). Neodgovarajuća uporaba benzodiazepina zahvatila je između 2,7% i 34,9% pacijenata (20,7% u Francuskoj). Neodgovarajuće propisivanje opioida kretalo se od 11,1% (u Francuskoj) do 27,5%, a antipsihotika u rasponu od 2,1% (u Francuskoj) do 10,8%.
Dijabetes i kronične respiratorne bolesti bile su najčešće zastupljene komorbiditete u bolesnika s polifarmacijom. Najčešće propisivane skupine liječenja bile su gastrointestinalni i kardiovaskularni lijekovi (npr. antiulkusni, antitrombotici, beta blokatori i lijekovi za snižavanje lipida).
Autori su primijetili da Belgija i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju izrazito nisku prevalenciju polifarmacije u usporedbi s drugim zemljama. Dok ove dvije zemlje imaju inicijative za upravljanje korištenjem lijekova kod starijih osoba, druge zemlje također to rade. "Razlike i sličnosti u državnim zdravstvenim sustavima i praksama dokumentiranja liječnika opće prakse također ne pružaju očito objašnjenje za naše nalaze", naveli su autori. Daljnje komparativne studije mogle bi rasvijetliti ova zapažanja.
