Danas, više od 30 godina nakon otkrića HIV-a i pojave HIV infekcije znanost je pronašla odgovore na pitanja o prevenciji i liječenju te bolesti, no još uvijek se suočavamo s problemom stigme i diskriminacije povezane s tom bolešću koje je prate od samih početaka. Osim na medicinski,  infekcija HIV-om može utjecati i na društveni i ekonomski aspekt života.  Ponekad se osobe koje žive s HIV infekcijom susreću s nerazumijevanjem, stigmom i diskriminacijom, koju često teže podnose nego medicinske i fizičke posljedice bolesti.

Stigma i diskriminacija koji se povezuju s infekcijom s HIV-om mogu nepovoljno utjecati na sve korake u prevenciji, liječenju i skrbi, od obeshrabrivanja osoba u riziku za zarazu da se testiraju i traže zdravstvene usluge, do ne pridržavanja liječničkih savjeta za liječenje, neodgovarajućeg zadržavanja u skrbi i niske kvalitete života i slično. Ovaj negativan utjecaj na liječenje i skrb oboljelih posebno je neugodan kada stigma i diskriminacija dolaze od pružatelja zdravstvenih usluga, što se još uvijek događa.

Praćenje postignuća i napretka u prevenciji infekcije HIV-om kroz smjernice i upitnike Dublinske deklaracije pokazuje nedostatne podatke o stigmi diljem Europe uključujući i Hrvatsku, stoga se provode istraživanja. Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) u partnerstvu s Europskom grupom za liječenje AIDS-a (EATG), AIDS Action Europe (AAE) i Forumom civilnog društva EU za HIV/AIDS, hepatitis i tuberkulozu (CSF) su uključemi u provođenje istraživanja i procjene proširenosti stigme povezane s HIV-om diljem Europe i srednje Azije.

I Hrvatska sudjeluje u tim u tim istraživanjima. Krajem 2021. i početkom 2022. godine provedeno je presječno istraživanje putem internetske ankete među 121 osobom oboljelom od infekcije HIV-om koja se nalazi na skrbi u Kliničkoj bolnici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu.

Rezultati istraživaja su pokazali da unatoč ukupnim pozitivnim ishodima kvalitete života, još uvijek postoje razmjerno visoke razine stigme među osobama koje žive s HIV-om u Hrvatskoj u različitim aspektima društva i zdravstvenog sustava, s primjetnim naglaskom na strah od stigme, a ne na stvarna iskustva. Ovi nalazi naglašavaju važnost rješavanja probleme tzv. samostigme kod osoba oboljelih od HIV infekcije te pokazuju na potrebu psihosocijalnih intervencija usmjerenih na smanjenje štetnih učinaka stigme i percepcije stigme povezane s HIV-om. Istraživači naglašavaju važnost jačanja kapaciteta stručnjaka koji se bave osobama oboljelim od HIV infekcije, promicanje individualnog pristupa usmjerenog na osobu i temeljenog na pravima.  Također, naglašavaju važnost zagovaranja kako bi se utjecalo na pozitivne promjene u strateškim dokumentima i zakonodavstvu.

Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a uz ostale medicinske ciljeve i aktivnosti za sprječavanje i suzbijanje infekcije HIV-om uključuje i ciljeve i aktivnosti usmjerene na smanjenje stigme i diskriminacije povezane s HIV-om, virusnih hepatitisima i spolno prenosivim bolestima. I prvi programi mjera zaštite od HIV/AIDS-a u Republici Hrvatskoj iz 1986. i 1993. godine, uz sprečavanje širenja infekcije virusom HIV-a imali su kao drugi osnovni cilj programa razvijati stav tolerancije i prihvaćanja oboljelih od infekcije HIV-om i AIDS-a.

Do danas je učinjen veliki napredak medicine i znanosti i u današnje vrijeme znamo sve o tome kako se HIV prenosi, kako se ne prenosi, o prevenciji i liječenju HIV infekcije. Iako ne postoji lijek za izliječenje ili sprečavanje cijepljenjem, postoje antiretrovirusni (ART) lijekovi za uspješno liječenje. Stoga je HIV infekcija danas kronična bolest i osobe zaražene HIV-om, ako im se infekcija HIV-om rano dijagnosticira i ako redovito uzimaju propisane lijekove, mogu normalno živjeti i doživjeti normalnu starost (kao i osobe koje nemaju HIV infekciju). Ako osoba zaražena HIV-om ima nemjerljivu viremiju i redovito uzima lijekove ona ne može prenijeti virus na svog spolnog partnera, čak niti prilikom nezaštićenog spolnog odnosa („nemjerljiv=nezarazan“). Partneri različitog serostatusa na HIV mogu imati djecu (na način da se kod koncepcije ne zarazi HIV negativan partner, i da se uz odgovarajuće postupke može roditi zdravo dijete). Također, u današnje vrijeme lijekovima se može spriječiti zaraza i prije i nakon izloženosti HIV-u (tzv. PrEP i PEP postupci). Vezano uz radno pravo, učinjena su poboljšanja radnog zakonodavstva i HIV status više nije prepreka za zaposlenje, kao što je nekadabilo za određena zanimanja.

No još uvijek ima mnogo neznanja i nerazumijevanja, uglavnom zbog neinformiranosti ili krivih znanja i zabluda.

Što možemo učiniti?

Sve navedeno pokazuje, da usprkos velikom napretku, još ima puno prostora za poboljšanja u sprječavanju i eliminacije stigme i diskriminacije koja se povezuje s HIV-om.  Povećanje znanja o HIV infekciji, prepoznavanje problema s kojima se susreću oboljele osobe i razumijevanja kako se oboljeli osjećaju, korištenje pravilne terminologije, osobno iskustvo poznavanja oboljelih, preispitivanje i suočavanje s vlastitim stavovima mogu pomoći i doprinijeti smanjenju stigme i diskriminacije vezanih uz HIV.

Iskustva su pokazala da multidisciplinarna i multisektorska suradnja uz uključivanje svih relevantnih dionika i javnosti  doprinose smanjenju stigme i diskriminacije osoba koje žive s HIV-om i rješavanju problema iz radnog, obrazovnog ili privatnog života s kojima se oboljeli susreću.