Je li Wilsonova bolest uzrokovana mutacijom gena?

ATP7B, na kromosomu 13q14, jedini je gen s mutacijama koje su povezane s Wilsonovom bolešću. Genski produkt ATP7B je multifunkcionalna, intracelularna ATPaza tipa P1, koja se uglavnom nalazi u jetri. U Wilsonovoj bolesti, funkcionalni ATP7B je smanjen ili ga nema, a u hepatocitima se nakuplja prekomjerna količina bakra. Kako oštećenje jetre izazvano bakrom napreduje, zahvaćena su i ekstrahepatična mjesta i to osobito središnji živčani sustav.

Je li za dijagnozu Wilsonove bolesti dovoljna samo niska razina ceruloplazmina u serumu?

Klinička dijagnoza Wilsonove bolesti uključuje detaljno uzimanje anamneze i klinički pregled usmjeren na jetrene, neurološke i psihijatrijske bolesti. Laboratorijska procjena uključuje biokemijske pretrage jetre i vrijednosti ceruloplazmina u serumu te bazalnu 24-satnu ekskreciju bakra u urinu. Dijagnoza se ne postavlja samo na temelju razine ceruloplazmina u serumu, iako vrlo niske vrijednosti, ˂ 5 mg po decilitru ukazuje na Wilsonovu bolest. Razina ceruloplazmina može biti i normalna u Wilsonovoj bolesti, ali je to rijetkost.

Klinički simptomi Wilsonove bolesti

Hepatalna Wilsonova bolest se razvija prije neuropsihijatrijskog oblika i kreće se od blage bolesti jetre do ciroze, a kod djece je česta masna jetra. Nerijetko se Wilsonova bolest manifestira kao akutno zatajenje jetre. U bolesnika s Wilsonovom bolešću, neurološki simptomi su ili pojačano kretanje, s tremorom ili distonijom, ili smanjeno kretanje, nalik rigidnosti kod Parkinsonove bolesti. Rano se može pojaviti tremor, loša koordinacija i gubitak fine motorike. Često je prvi istaknuti simptom dizartrija. Pojačano lučenje sline i otežano gutanje ukazuju na pseudobulbarnu paralizu. Općenito, kognitivna funkcija je netaknuta, međutim, mogu se pojaviti suptilni simptomi. Nespretnost, gubitak tjelesnih sposobnosti ili pogoršanje školskog uspjeha mogu biti početni simptomi kod adolescenata. Psihijatrijska Wilsonova bolest vrlo je varijabilna, iako je depresija česta. Kayser-Fleischerovi prstenovi glavni su oftalmološki znak. Ostale manifestacije uključuju bubrežne, srčane, mišićno-koštane i endokrine poremećaje. Wilsonova bolest se može manifestirati u bilo kojoj dobi, ali se obično manifestira prije 50. godine.

Kako se liječi Wilsonova bolest?

Uz dosljedno liječenje Wilsonove bolest oboljeli mogu dosegnuti životnu dob kao i opća populacija. U liječenju se primjenjuju oralni kelatori, penicilamin (dostupan kao D-penicilamin) i trientin (dihidroklorid). Kao terapija održavanja učinkovite su soli cinka (Zn). Nakon postavljanja dijagnoze Wilsonove bolesti, treba započeti cjeloživotno liječenje, po mogućnosti kelatorom kod simptomatskih pacijenata. Asimptomatski pacijenti s dokazanim oštećenjem organa na slikovnim pretragama i nakon patohistološke dijagnostike i biokemijskih promjena također trebaju primati doživotnu terapiju. Oboljeli koji nemaju oštećenne organe mogu se liječiti nižim dozama kelacijske terapije ili cinka. Većina bolesnika s Wilsonovom bolešću liječi se farmakoterapijom, a transplantacija jetre može spasiti život bolesnicima s akutnim zatajenjem jetre ili dekompenziranom kroničnom bolesti jetre bez odgovora na farmakoterapiju. Nova istraživanja uključuju nove kelatore i nove mete usmjerene na izlječenje Wilsonove bolesti i to intervencijom na promijenjnom ATP7B genu.