Rad donosi analizu okolnosti pojave prvih eugeničkih rasprava na području Hrvatske od kraja devetnaestog stoljeća do 1918. godine.

Na temelju uvida u radove objavljene u Liječničkom vjesniku pokazalo se da se eugenička razmatranja najčešće pojavljuju u liječničkim raspravama o tzv. socijalnim bolestima (tuberkuloza, sifilis, alkoholizam), a u kontekstu tada aktualnih javnozdravstvenih politika. Hrvatski su liječnici, slijedeći Lamarckovu pretpostavku o nasljeđivanju stečenih svojstava, vjerovali da se poboljšanjem socijalno-higijenskih uvjeta i edukacijom, ali i prisilnim mjerama poput zabrane braka može utjecati na zdravlje nasljednog materijala te time spriječiti degeneracija naroda. Njihova su polazišta individualnog karaktera i nisu dovela do utemeljenja eugeničkih društava ili razrađenih eugeničkih programa, no utjecala su na ranu institucionalizaciju hrvatske medicine.

Eugeničke koncepcije koje inzistiraju na nacionalnom prosperitetu putem biološkog osnaženja nadovezivale su se na južnoslavenski politički projekt te retorički, simbolički i ideološki oponirale Habsburškoj monarhiji.

Martin Kuhar