U raspravama i izlaganjima sudjelovali su čelnici i predstavnici europskih i hrvatskih institucija zaduženih za zdravstvo, uključujući Hrvatsku liječničku komoru (dr. sc. Krešimir Luetić), Hrvatsku ljekarničku komoru (Ana Soldo), Hrvatsku komoru medicinskih sestara (Ana Ljubas) te Udrugu poslodavaca u zdravstvu Hrvatske (mr. sc. Dražen Jurković) te prof. dr. sc. Aleksandar Džakula u ime Europskog opservatorija za zdravstvene sustave i politike, a u čijem su fokusu bile politike Europske unije, međunarodna iskustva i dokumenti, podaci i istraživanja iz Republike Hrvatske, stanje zdravstvenih kadrova i izazovi koji postojeće stanje predstavljaju te učinci do sada provođenih mjera upravljanja ljudskim resursima u zdravstvu.

Tijekom izlaganja i rasprava prepoznati su, definirani te usuglašeni ključni čimbenici bez kojih nije moguće provoditi cjelovito planiranje  i upravljanje ljudskim resursima u zdravstvenom sustavu i posljedično osigurati održivost zdravstvenog sustava. Prepoznati čimbenici i s njima povezane aktivnosti predstavljaju minimalni skup preduvjeta za održivo i učinkovito upravljanje ljudskim resursima te time i zdravstvenom zaštitom u cjelini:

• Upravljanje ljudskim resursima u zdravstvu mora se razmatrati kao strateški važna aktivnost na razini cijele državne uprave i kroz ključnu ulogu Vlade RH te se realizirati multi-sektorski uz uvažavanje različitih perspektiva i prioriteta.
• Pri određivanju ciljeva i u hijerarhiji prioriteta najprije treba osigurati kvalitetnu osnovnu razinu zdravstvene zaštite i jednakost u dostupnosti skrbi, a zatim unaprjeđivati sustav, razvijati gospodarske poveznice te uvoditi inovacije.
• Upravljanje ljudskim resursima mora se odnositi na sve faze „životnog ciklusa profesionalaca“ – od regrutacije budućih učenika i studenata do radnog angažmana umirovljenika. Pri tome proces odabira kandidata za edukaciju, zapošljavanje i napredovanje treba biti transparentan i  pravedan bez bilo kakvog oblika diskriminacije
• Prilikom planiranja zdravstvenih kadrova u obzir je važno uzeti i jasno argumentirati potrebe građana, ali i zdravstvenih radnika. U procesima planiranja i upravljanja nužno je odrediti metode kojima će se moći utvrditi sve potrebe profesionalaca – od uvjeta rada, materijalnih prava, mogućnosti napredovanja to stvaranja održive ravnoteže privatnog i profesionalnog života.
• Planiranje zdravstvenih kadrova mora odražavati i planiranje strukture tj. po potrebi (re)organizaciju sustava, ali i mjere te procese kojima će se postići zadani ciljevi – definirati što je potrebno postići i na koji konkretno način.
• Komore, strukovne organizacije te stručna društva moraju imati aktivnu ulogu u procesu planiranja ljudskih resursa u zdravstvu.
• Nužno je definirati odnose različitih profesionalnih skupina te specifične potrebe u populaciji i sustavu za određenim kompetencijama. U tom smislu važno je jasno definirati načela mogućeg prijenosa ili kombinacije kompetencija i zadataka  (task shift/skill mix). Intervencije u tom spektru promjena moraju se primarno određivati s ciljem poboljšanja sigurnosti pacijenata i kvalitete skrbi, a ne kao mjera smanjenja troškova. Neophodna je koordinacija ustanova koje obrazuju zdravstvene kadrove kako bi pravovremeno korekcijom upisnih kvota i kurikula mogle adekvatno odgovoriti na potrebe nacionalnog zdravstvenog sustava.
• Definiranje neatraktivnih geografskih područja odnosno djelatnosti u kojima postoji manjak ljudskih resursa neophodno je kako bi se prema tome uskladila prava i osigurali adekvatni poticaji zdravstvenim radnicima.