U pripremi, izvođenju i u poslijeoperacijskom liječenju ovog složenog zahvata, sudjelovali su liječnici raznih specijalnosti, a pored intervencijskih kardiologa dr. Tomulića i dr. Čače u cijelom procesu sudjelovala je kardiologinja dr. Ivana Smoljan koja je cijelu proceduru pratila na ultrazvuku i obavljala sve kontrole poslije operacije, zatim kardiokirurg prof. dr. Igor Medved, prof. dr. Željko Župan, anesteziolog koji pacijenticu vodi u jedinici intenzivnog liječenja kardiokirurških bolesnika i anesteziolog dr. Dino Mijatović.

S obzirom na to da samu proceduru ne može napraviti jedan operater jer su dva pristupa srcu, obojica kardiologa koji to rade morali su biti sinkroni. U angiosali su bili dr. Čače, dr. Mijatović i dr. Tomulić, potom prof. Medved, cijeli tim perfuzionista koji nadziru ECMO uređaj te instrumentari Vera Šilić i Marko Gatarić.

Kod samog zahvata dr.Tomulić je do srca išao preko arterije na otvoru na zapešću, a dr. Čače preko vene na otvoru na vratu. Morali su se susresti unutar srca i uhvatiti jedan drugome žicu kojom su napravili petlju iz vene kroz desnu stranu srca, preko lijeve strane srca, da bi potom izašla van na zapešću, a tim se putem u srce uveo okluder. Zahvat je trajao sat vremena i pacijentica je dan poslije skinuta s ECMO uređaja.

Zanimljivo je da je zahvat izveden bez mentora koji bi došao iz neke ustanove u kojoj se zahvat već izvodi. Zahvaljujući stečenom iskustvu, u planu je ubuduće redovito provoditi novi zahvat u KBC-u Rijeka u kojem godišnje bilježimo četiri do pet bolesnika koji će trebati ovakvu intervenciju.

Okluder kojim je u ovom slučaju zatvoreno puknuće na srcu, sličan je tzv. kišobranima kojima se u riječkoj bolnici godinama liječe atrijski defekti kod urođenih srčanih grešaka.

“Bolesnica nam je stigla u bolnicu sedmi dan nakon infarkta i još je bila budna. Nikad nije bolovala, bila je aktivna i nije se javljala liječniku kod prvih simptoma, no nakon što se zbog progresivne dispneje (gušenja) javila svojem liječniku, on ju je poslao u hitnu kardiološku ambulantu. Učinili smo joj hitnu koronarografiju, pronašli začepljenu srčanu arteriju i ugrađena su joj tri stenta. No, nakon prijama u kardiološki odjel intenzivnog liječenja njezino je stanje bilo sve lošije, došlo je do pada tlaka i zatajivanja srca. Napravili smo hitni ultrazvuk srca pri čemu je utvrđeno da postoji perforacija intraventrikularnog septuma, mišićne pregrade koja dijeli lijevu i desnu klijetku srca. To je posljedica toga što je preboljela infarkt kod kuće i činjenice što kod infarkta dijelovi srčanog mišića odlaze u nekrozu, odnosno propadaju i oštećuju se. U određenom, manjem postotku slučajeva ti oštećeni dijelovi mogu puknuti te se puknuće septuma događa u oko dva posto infarkta, i to uglavnom neliječenih”, objasnio je doc. Vjekoslav Tomulić, pročelnik Zavoda za intervencijsku kardiologiju Klinike za bolesti srca i krvnih žila u KBC-u Rijeka.

Pacijentica je potom postavljena na ECMO uređaj i upućena na hitan kardiokirurški zahvat, gdje je puknuće sanirano uz pomoć umjetnog materijala kojim se pokrije rupa i zašije za mišić. No, kako je srčani mišić bio oštećen, propadao je i dalje te taj tzv. patch nije držao. S obzirom na to da bi druga kardiokirurška operacija u ovom slučaju bila visokorizična i pacijentica je vjerojatno ne bi preživjela, u riječkom KBC-u okupio se multidisciplinaran tim kardiologa, kardiokirurga, anesteziologa i pedijatrijskog kardiologa koji su se odlučili za perkutano zatvaranje rupe na srcu, uvođenjem posebnog okludera.

Radi se o metodi koja se u svijetu primjenjuje nekoliko godina, a primjenjuju je samo veliki centri koji već imaju ekspertizu u ovakvim slučajevima i liječenju urođenih srčanih grešaka u djece. Sama smrtnost kod pucanja septuma, ako se ne liječi, veća je od 95 posto, a ako se pucanje septuma sanira kirurški, smrtnost se kreće od 30 do 40 posto. S obzirom na to da se ovakvi zahvati dosad nisu izvodili kod nas, trebalo je nabaviti i ugradbeni materijal koji je nabavljen za jedan dan, a činjenica da je pacijentica postavljena na ECMO uređaj, omogućila je liječnicima da dobiju na vremenu.

“Osim vještine operatera, kod ovakvih zahvata koji su noviji i kompliciraniji, važno je istaknuti da ih nikad ne radi samo jedan čovjek. To je multidisciplinaran pristup i briga velikog broja ljudi da se pacijentu spasi život. Bit svega je da svi u timu moramo imati apsolutno povjerenje u suradnike. Meni kao pedijatrijskom kardiologu jako je bitno što se u svojoj ustanovi osjećamo kao dio tima adultne kardiologije i vrlo rado dijelimo i razmjenjujemo iskustva. Ja bih rekao da je to velika kvaliteta riječke intervencijske kardiologije, i pedijatrijske, i adultne”, ističe prim. Neven Čače.