Komunikacija liječnika i pacijenta

Za komentar rada iz područja IT-a u medicini izabrao sam pregledni članak pod naslovom: Impact of Electronic Medical Record Use on the Patient–Doctor Relationship and Communication: A Systematic Review.

U ovom članku autori su odlučili pretražiti OVID Medline bazu podataka u potrazi za radovima koji ispituju odnos komunikacije doktor-pacijent nakon uvođenja elektroničkog medicinskog kartona. Pedeset i tri rada prošla su inkluzijske kriterije od kojih je više od pola objektivno mjerilo način komunikacije doktor-pacijent na način da su interakcije snimane. Istaknuo bih nekoliko posebno zanimljivih podataka u ovom radu te ih ukratko komentirao. U šest studija izračunat je postotak vremena korištenja elektroničkog kartona za vrijeme posjete liječniku te je iznosio visokih 32%. Rekao bih kako je u mojoj ambulanti taj postotak i viši te bih ga arbitrarno ocijenio višim od 50%. Glavnog krivca za to ne bih našao u sebi, već u posvemašnjoj informatičkoj nepovezanosti primarne i sekundarne zdravstvene zaštite. Većina posjete pacijenata meni kao njihovom obiteljskom liječniku svodi se na puko pretipkavanje nalaz koje mi donose od raznih specijalista što je zaista uludo bačeno vrijeme s obzirom da su svi ti nalazi već napravljeni elektronički te nema razloga da već ne budu u elektroničkom kartonu pacijenta nakon što ga ja otvorim. U jednoj studiji kvantificirano je vrijeme šutnje te je iznosilo 12% ukupnog vremena posjete. Šutnja u mojoj ordinaciji uglavnom je uvjetovana mojim tipkanjem po tastaturi. Pacijentu je s jedne strane neugodno govoriti dok ja tipkam, dok je meni nemoguće voditi smislen razgovor dok sam koncentriran na pisanje. Također bih rekao da šutnja kod mene prevladava oko 50% vremena jednostavno jer sam zauzet unošenjem, ili bolje rečeno prepisivanjem, za što opet krivim nepovezanost zdravstvenog sustava. U jednoj studiji kvantificirano je vrijeme dijeljenja ekrana s pacijentom i pokazivanja radiografskih snimaka na 8-10% vremena. U toj studiji posebno je zanimljiv podatak kako su pacijenti bili jako zadovoljni time što su im se njihove radiološke snimke pokazivale na tabletima te su ih mogli interpretirati zajedno s traumatologom. Pacijenti su na taj način osjećali da su dobili pravu količinu informacija o svom zdravstvenom stanju.

U mojoj ambulanti upravo me neumreženost s RTG-om u istoj ustanovi uvelike sputava kako bih i ja istu takvu interpretaciju s pacijentom mogao raditi. Naime, premda smo u istoj ustanovi, RTG kabinet nije u stanju slati nalaze u CEZIH te ih ja nisam u mogućnosti povući. Stoga sam osuđen na pretipkavanje radiološkog nalaza u elektronički karton kao i interpretacije snimke na ''starinski'' način pred svjetlom. Ovdje također povlačim pitanje informatičke pismenosti osoblja u RTG kabinetu. Naime, neki nalazi iz specijalističkih ambulanti već stižu putem CEZIH-a. Zbog čega osoblje na RTG-u nije sposobno učiniti isto?

Završno, ostaje nada kako će se punom implementacijom elektroničkog medicinskog kartona o kojoj se uvelike govori riješiti većinu gore navedenih problema te kako će vrijeme zauzeto prepisivanjem biti zamijenjeno vremenom u kojem aktivno komuniciramo s pacijentom.

Darko Štefok, Ordinacija opće medicine Novi Jelkovec, Dom zdravlja Zagreb Istok, Zagreb, Hrvatska