U području psihologije obrazovanja istraživanja o utjecaju nagrada na intrinzičnu motivaciju učenika nesumnjivo su pokazala koliko je kompleksan proces „nagrađivanja“ i na koliko suptilnih čimbenika treba promišljati kad pokušavamo oblikovati podržavajuću okolinu učenja. Naime, iako su neke studije pokazale da davanje ekstrinzičnih nagrada za učinak u intrinzično motiviranim aktivnostima dovodi do smanjenja intrinzične motivacije (Hayamizu, 1997; Deci, Koestner i Ryan, 1999; Ryan i Deci, 2000, 2009), neki autori upozoravaju na neodrživost mita o negativnom utjecaju nagrada jer postoji niz empirijskih dokaza da su uvjeti koji dovode do takvih efekata ograničeni i lako promjenjivi (Eisenberg i Selbst, 1994; Eisenberg i Cameron, 1996; Cameron, Eisenberg i Pierce, 1999; Cameron i sur., 2003). Hidi (2006) stoga upozorava da na osnovi meta-analiza uglavnom istih istraživanja, neki istraživači zaključuju da su nagrade štetne za intrinzičnu motivaciju, dok drugi suprotno tome zaključuju da nagrade na intrinzičnu motivaciju djeluju negativno samo u specifičnim situacijama. Danas postoji veći broj istraživanja koja pokazuju kako nagrade trebaju biti oblikovane, a da ne smanjuju, već povećavaju intrinzičnu motivaciju (informirajući vs. kontrolirajući aspekt nagrade; zadatku kontingentne vs. zadatku nekontingentne nagrade; očekivane vs. neočekivane nagrade; itd.). Ipak za konačan odgovor na pitanje o (ne)štetnom utjecaju nagrada na intrinzičnu motivaciju čini se da je nužan interdisciplinarni pristup. Na primjer, nalazi istraživanja iz područja neuroznanosti jasno pokazuju da očekivane nagrade izazivaju različite neuralne reakcije u odnosu na neočekivane nagrade ili da anticipacija nagrade i saznanje da je nagrada dobivena pobuđuju različita mozgovna područja (Hidi, 2006, 2015). Dakle, ako želimo pronaći efikasne načine jačanja pozitivnih, a smanjenja negativnih učinaka nagrada na motivaciju za učenje, nužno je integrirati nalaze psihologije obrazovanja i neuroznanosti.

Izabela Sorić