Dijagnoza

Dijagnostika bulimije nervoze nije teška jer većina pacijentica to sama potvrdi u prvih nekoliko minuta intervjua. Međutim, većina bolesnica dolazi potražiti pomoć tek nekoliko godina nakon prve pojave simptoma.

Bulimija je označena ponavljanjem napada prejedanja velikom količinom visokokalorične hrane u kratkom razdoblju (nekoliko sati) nakon čega slijedi kompenzatorno namjerno izazvano povraćanje kojim se pacijentica štiti od dobivanja na težini. "Iskusne" pacijentice nakon nekog vremena nauče voljno povraćati bez posebnih podražaja. Manji broj odraslih bolesnica uzima laksative ili diuretike, obično je takvo ponašanje prisutno u osoba s ozbiljnijom komorbidnom psihopatologijom. Slično kao i u anoreksiji bulimične su osobe nesigurne, imaju slabo samopouzdanje, nezadovoljne su i zaokupljene izgledom tijela. Često su sklone pretjeranom fizičkom vježbanju radi smanjenja tjelesne težine. Tjelesna težina im je najčešće u normalnim granicama, a jedan dio oboljelih ima malo povećanu ili smanjenu tjelesnu težinu. Napadi prejedanja praćeni namjernim povraćanjem mogu se izmjenjivati s razdobljima namjernog gladovanja ili pretjeranog čišćenja čime pacijentice pokušavaju poništiti učinak uzimanja pretjerane količine hrane. Epizode prejedanja i povraćanja mogu postati česte i tada će se vjerojatno pojaviti fizičke posljedice bulimije - poremećaj elektrolita, povraćanje krvi, čest je podražaj jednjaka, propadanje zubne cakline. Prejedanje katkad dovodi do nespecifične upale parotida što bolesnicama daje karakterističan izgled. Spominje se da su prepoznatljive po popucalim kapilarama konjunktive i žuljevima ili ozljedama na rukama kao posljedicama izazivanja povraćanja. Dijagnostika bulimije nervoze nije teška jer većina pacijentica to sama potvrdi u prvih nekoliko minuta intervjua. Međutim, većina bolesnica dolazi potražiti pomoć tek nekoliko godina nakon prve pojave simptoma, obično kad ih otkriju drugi članovi obitelji. Poremećaj je "tajna bolest" koju pacijentica nastoji što dulje prikriti zbog stida i krivnje.

Etiologija poremećaja

Ličnost osobe u koje se razvija bulimija na psihologijskim testovima pokazuje slabu kontrolu impulsa, kroničnu depresiju i sklonost ispadima u ponašanju i nisku toleranciju na frustraciju.

U pojedinim obiteljima postoji osjetljivost za razvoj bulimije pa se tako često među rođacima pacijentice nalaze osobe sklone debljini, depresiji ili ovisnostima. U radu s mnogim pacijenticama mogu se tijekom terapije dobiti podaci o fizičkom ili seksualnom zlostavljanju; poznato je da oba tipa događaja mogu imati traumatske posljedice i nalaze se u povijesti bolesti osoba s vrlo različitim psihičkim poremećajima, pa se ne može tvrditi da su isključivo povezani s bulimijom. Ličnost osobe u koje se razvija bulimija na psihologijskim testovima pokazuje slabu kontrolu impulsa, kroničnu depresiju i sklonost ispadima u ponašanju i nisku toleranciju na frustraciju.

Liječenje

Značajno poboljšanje može se postići davanjem antidepresiva (selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina) u akutnoj fazi, dok je u prevenciji recidiva njihov učinak umjeren.

Osobe s anoreksijom i one s bulimijom imaju mnoge zajedničke osobine, ali u odnosu prema liječenju postoje razlike. Iako pacijentice dugo prikrivaju bulimiju i oklijevaju kad treba potražiti pomoć, čini se da ipak bolje i lakše prihvaćaju liječenje. U osoba s učestalim povraćanjem ili čišćenjem u početku odmah treba provjeriti vrijednosti elektrolita. Pokazalo se da je najbolji pristup u liječenju kombinacija psihofarmakološke terapije i psihoterapije. Značajno poboljšanje može se postići davanjem antidepresiva (selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina) u akutnoj fazi, dok je u prevenciji recidiva njihov učinak umjeren (19, 22). Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je fluoksetin (do 60 mg na dan) za liječenje bulimije (19, 23). Psihofarmakološko liječenje moralo bi se kombinirati sa psihoterapijom. U literaturi se nalaze studije koje govore u prilog kognitivno-bihevioralnoj terapiji kao metodi izbora za bulimične pacijentice, (22), međutim njezin će uspjeh uvelike ovisiti o komorbidnoj psihopatologiji. U jednom dijelu pacijentica bulimija je praćena graničnim poremećajem ličnosti (emocionalno nezrela ličnost). S obzirom na specifičnost psihopatologije upitno je hoće li u takvoj kombinaciji poremećaja ova vrsta psihoterapije dugoročno biti uspješna, budući da se pokazalo da se promjene u ličnosti mogu postići samo psihoterapijskim tehnikama baziranim na transferu.

Ishod liječenja

U ranim studijama ishoda liječenja bulimije pokazalo se da su dugo trajanje poremećaja, depresija i pozitivna obiteljska anamneza u pogledu alkoholizma prediktori lošeg ishoda liječenja (20). U načelu pacijentice imaju dobre izglede za oporavak uz uporno i dugotrajno liječenje. Neke osobe unatoč smanjenju intenziteta simptoma povremeno i nakon dugo vremena u posebno za njih neugodnim životnim situacijama ponovno i povremeno dobivaju napadaje prejedanja i povraćanja.

Zaključak

Poremećaji hranjenja u ranom djetinjstvu i poremećaji jedenja u adolescenciji ozbiljan su zdravstveni problem jer je etiologija nedovoljno istražena, liječenje je složeno, zahtjevno i teško, a ishod neizvjestan. Spontanog izlječenja nema. Budući da postoje podaci o povećanju broja rizične djece i adolescenata i onih u kojih su se razvili poremećaji, potrebno je razmotriti jesmo li usklađeni u pristupu poremećajima i u načinu liječenja s praksom u europskim zemljama te poraditi na prevenciji poremećaja.

Literatura:

1. BARKER P. Basic Child Psychiatry. Oxford. Blackwell Publishing, 2004;156.
2. DULCAN MINA K, MARTINI R.D. Child and Adolescent Psychiatry. Washington DC, American Psychiatric Press Inc., 1999;74.
3. CHATOOR I, HIRSCH R, GANIBAN J, PRESINGER M, HAMBURGER E. Diagnosing infantile anorexia nervosa: the observation of mother-infant interactions. J. Am. Acad. Child Adolesc. Psychiatry 1998;37:959-67.
4. BRYANT-WAUGH R, LASK B. Childhood-onset eating disorders. U: Kelly D. Brownell, Christopher G. Fairburn: Eating Disorders and Obesity. New York-London, The Guilford Press, 1995;183.
5. LASK B, BRYANT-WAUGH R. Childhood onset Anorexia Nervosa and Related Eating Disorders. Hove, Lawrence Erlbaum Associates Ltd, 1993.
6. DSM-IV American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders. 4th edition, American Psychiatric Organization, Washington, 1994.
7. BRAVENDER T, BRYANT-WAUGH R, HERZOG D i sur. Classification of Eating Disturbance in Children and Adolescents: Proposed Changes for the DSM-V, European Eating Disorder Review 2010;18(2):79-89.
8. NUNN K. "In search of new wineskins": The phenomenology of Anorexia nervosa not covered in DSM or ICD. Clinical Child Psychology and Psychiatry, 2001;6(4):489-503.
9. SPINDLER A, MILOS G. Links Between Eating Disorder Symptom Severity and Psychiatric Comorbidity. Eating Behaviors 2006;364-73.
10. GOETHALS I, VERVAET M, AUDENAERT K, JACOBS F, HAM H, VANHEERINGEN C. Does regional brain perfusion correlate with eating disorder symptoms in anorexia and bulimia nervosa patients? J Psychiatr res 2007;41(12):1005-11.
11. MATSUMOTO R, KITABAYASHI Y, NARUMOTO J i sur. Regional cerebral blood flow changes associated with interoceptive awareness in recovery process of anorexia nervosa. Prog Neuropsychofarmacol Biol Psychiatry 2006;3087:1265-70.
12. CHOWDRY U, GORDON I, LASK B, WATKINS B, WATT H, CHRISTIE D. Early onset of anorexia nervosa: is there evidence of limbic system imbalance? Int J Eat Disord 2003;33(4):388-96.
13. LASK,B, GORDON I, CHRISTIE D, FRAMPTON I, CHOWDRY U, WATKINS B. Functional neuroimaging in early-onset anorexia nervosa. Int J Eat Disord 2005;37(S49)
14. BREWERTON TD. 9th annual meeting of the Eating Disorder Research Society. Expert Opin Investig Drugs. 2004;13(1):73-8.
15. TAYLOR MJ, COOPER PJ. Body size overestimation and depressed mood. British Journal of Clinical Psychology 1986;25:153-4.
16. WARD A, RAMSEY R, TURNBULL S, STEELE M, STEELE H, TREASURE J. Attachment in anorexia: a transgenerational perspective Br J Med Psychol 2001;74:497-505.
17. ORBACH S. Accepting the symptom: A feminist psychoanalytic treatment of anorexia nervosa. U: Garner DM ?20:299-320.
19. DE ZWAAN M, ROERIG J. Pharmacological Treatment of Eating Disorders. U: Mario Mai, Katherine Halmi, Juan Jose Lopez Ibor, M Norman Sartorius (ed). Eating Disorders, Chichester, John Wiley ?42:587-93.
22. FAIRBURN CG, HARRISON PJ. Eating disorders. The Lancet 2003;361:407-16.
23. MITCHELL AM. BULIK CM. Eating Disorders and Women´s Health: An Update. J Midwifery Womens Health 2006;51:193-201