Poskok je najveća europska otrovnica, može narasti i do 90 cm, obično je pepeljasto-sive boje s tamnom prugom na leđima te roščićem na vrhu nosa. Poskok izlučuje najtoksičniji otrov od svih ljutica i to voljno tako da zmija može ujesti a da ne ispusti otrov. Iako je u razvijenim zemljama Europe, Amerike, Azije, te u Australiji malo smrtnih slučajeva od ugriza zmija otrovnica, zmijski je ugriz još uvijek važan uzrok smrti u mnogim nerazvijenim zemljama. Ukupan broj ljudi koje ugrizu zmije (otrovnice i neotrovnice) je prilično velik. Osim mogućih fizioloških posljedica djelovanja zmijskog otrova, u ljudi je vrlo važan i psihološki učinak ugriza. Naime, u većine ljudi zmije izazivaju jake negativne osjećaje i strah tako da i ugrizi neotrovnica u ljudi mogu izazvati nepredvidljive reakcije.

Zmijski otrov

Zmijski su otrovi složene mješavine biološki aktivnih tvari čija je zadaća paralizirati ili usmrtiti plijen. Otrov se, međutim, može koristiti i u samoobrani. Biokemijskom analizom zmijskih otrova utvrđeno je da oni sadrže mnogobrojne enzime. Do danas je utvrđeno najmanje 26 enzima od kojih su najvažniji proteolitički enzimi, hidrolaze argininskih estera, enzimi slični trombinu, kolagenaze, hijaluronidaze, fosfolipaze, fosfoesteraze, acetilholin esteraze, ribonukleaze, deoksiribokukleaze, NAD nukleotidaze, laktat dehidrogenaze, L - aminooksidaze i adenozin trifosfataze. U otrovima se mogu naći i biološki aktivne tvari niske molekulske mase. One nemaju enzimske aktivnost, ali je njihovo djelovanje u otrovu vrlo važno. Često su one odgovorne za toksično djelovanje otrova.

Simptomi

Pošto su otrovi uglavnom proteinskog sastava, oni u ugriženih mogu izazvati reakcije brze preosjetljivosti (tzv. anafilaktički šok). Međutim, ove su reakcije na zmijske otrove vrlo rijetke i javljaju se u vrlo malog broja ugriženih osoba. Pojava znakova trovanja zmijskim otrovom, te razvoj kasnijih posljedica ovisi o velikom broju čimbenika: mjestu i dubini ugriza (opasni su ujedi u područje glave, vrata i u krvne žile), broju ugriza, duljini trajanja ugriza (količini ubrizganog otrova), starosti i masi žrtve, osjetljivosti osobe na otrov, patogenim mikroorganizmima prisutnim u ustima zmije u trenutku ugriza, te o brzini prve pomoći i kvaliteti kasnije medicinske obrade u zdravstvenoj ustanovi. Sam ujed je jako bolan a očituje se kao dvije ranice razmaknute nekoliko milimetara. Ubrzo nakon ujeda pojavljuje se sjajna oteklina koja se širi od mjesta ujeda. Kako otrov djeluje na faktore zgrušavanja, mogu se vidjeti točkasta krvarenja, a ponekad i krvarenje iz desni. Kod teških oblika otrovanja dominira slika šoka s osobito niskim tlakom, ubrzanim pulsom, povraćanjem, znojenjem, glavoboljom i nemirom.

Liječenje

Davanje seruma opravdano je samo kod teških oblika trovanja koji uključuju brzoprogresivni edem ugriženog uda, pojavu ekhimoza i drugih znakova hemoragijske dijateze, encefalopatiju, hemolizu i šok.

Terapijski zahvati kod ugriza uključuju:

1) identifikaciju životinje (je li ugriz stvarno od zmije, i je li od otrovnice; korisno je liječniku predočiti ubijenu životinju; treba imati na umu da ugrizi neotrovnih zmija u pravilu ne zahtijevaju intervenciju). Ako nema nikakve lokalne reakcije oko mjesta ugriza unutar pola sata, velika je vjerojatnost da se ne radi o otrovnici,

2) podvezivanje ugriženog uda; iako u literaturi postoje oprečni podaci, čini se da je korisno podvezivanje uda proksimalno od mjesta ugriza u tolikoj mjeri da se zaustavi limfatički i venski optok (podvez ispod kojega se može umetnuti jedan prst.),

3) imobilizaciju ugriženog uda (smanjuje apsorpciju otrova) i

4) aplikaciju antiviperinog seruma.

Davanje seruma opravdano je samo kod teških oblika trovanja koji uključuju brzoprogresivni edem ugriženog uda, pojavu ekhimoza i drugih znakova hemoragijske dijateze, encefalopatiju, hemolizu i šok.

Prije primjene preporuča se uzeti anamnestičke podatke o prethodnim primanjima životinjskih seruma i prethodnim anafilaktičnim reakcijama; pacijenti s pozitivnim podacima spadaju u visokorizične kod kojih davanje seruma svakako treba nastojati izbjeći.

Korisno je osigurati dvije iv. linije, te učiniti kožni ili oftalmički test (mala količina 1:10 razrijeđenog seruma daje se intrakutano ili na konjunktivu).

Pojava eritema otoka i svrbeža kratko nakon testa znači veliki rizik od pojave anafilaksije tijekom davanja seruma; negativni, pak rezultat ne isključuje njezinu mogućnost! Stoga bi općim i simptomatskim mjerama trebalo odgoditi davanje seruma do hospitalizacije. Lokalna i intramuskularna aplikacija seruma se ne preporučuje. Moguće su popratne komplikacije kao šok, krvarenje, epileptični napad, psihotične reakcije, anafilaksija, renalna insuficijencija, hemoliza i DIK, koje treba primjereno suzbijati.

Treba naglasiti da su kortikosteroidi, krioterapija, incizija, sukcija i profilaktičko davanje antibiotika postupci koji se više ne preporučuju, jer nema dokaza da djeluju.

Iako nije dokumentiran niti jedan slučaj tetanusa nakon ugriza zmije, ipak s obzirom na zanemarive nuspojave anatoksina tetanusa, korisno je cijepiti ugriženog ako je od zadnje doze anaTe vakcine prošlo više od 5 godina. Navedeno posebice vrijedi u našim tetanogenim područjima, te ako ugrizna rana ima karakter tetanogene (uska, duboka).

Literatura

1. Zmijski ugriz i njegovo liječenje. Dostupno na: https://www.znanje.org/i/i25/05iv05/05iv0518/prva%20pomoc.htm
2. Klinar I. Ubodi i ugrizi u Vrhovac B. i sur. Farmakoterapijski priručnik, Medicinska naklada 2003:42-44.